Kapelan Rainer Herteis, rođ. 1975., primio je svećeničko ređenje 6. svibnja 2006. u biskupiji Eichstätt u Njemačkoj. Njegova životna priča i njegovo zvanje usko su vezani uz Međugorje. U lipnju 2007. bio je u Međugorju. S njim je razgovarala Lidija Paris.
Rodio sam se slabovidan. Kad sam bio u vrtiću, liječnici su utvrdili da imam jednu očnu bolest koju medicina ne može izliječiti. Posljedica je bila da sam u 25. godini vidio još jedva nešto svjetla. Budući da mi liječnici nisu davali puno nade da ću ponovno moći vidjeti, upoznao sam jednu ženu koja mi je rekla: Molit ću za tebe. Imao sam oko 15 godina kad je prvi puta molila za mene. Tada sam osjetio snažnu toplinu i bio uvjeren da ona može dolaziti samo od Boga. To mi je bilo prvo iskustvo da je Bog doista živi Bog i da može uslišati molitve, da nas ljubi i da je tu za nas.
U to sam vrijeme počeo tražiti iscjeljenje… Nalazio sam uvijek nešto drugo, nikada iscjeljenje očiju nego druge, mnogo veće darove: ljubav Boga Oca, Duha Svetoga, plod radosti u sebi. Crkvu sam našao u Međugorju. Prvi put sam došao 1991. To prvo putovanje bilo je naizgled neplodno. No, u srce mi je bilo posijano sjeme koje je proklijalo tek 6 godina kasnije… naime u danima duhovskih blagdana 1997., kad sam po drugi puta došao u Međugorje, opet sa željom za tjelesnim iscjeljenjem koje je uvijek bilo razlog mojih traženja. Bilo je to na njemačkoj Misi u 9 sati. Odjednom mi je srce gorjelo u duhovnom smislu. Odjednom sam bio zaljubljen u sakramente Crkve! Odjednom sam imao želju i sam stajati naprijed, ljudima govoriti o Isusu, slaviti Misu, i nadasve sjediti u ispovjedaonici i pomagati ljudima da ponovno nađu sreću i mir.
Završio sam gimnaziju, maturirao sam 1996. To je išlo prilično normalno, osim što sam morao imati testove s povećanim slovima i više vremena za ispite. Nakon toga sam tri godine studirao glazbu… Još za vrijeme studija osjetio sam da to neće biti sadržaj mojega života. 1997. u srcu sam već bio osjetio zvanje. 1999. počeo sam studirati teologiju. Moj biskup mi je rekao: traži se srce koje gori za Isusa i za čovjeka. Tjelesna ograničenja mogu se u današnjem svijetu nadoknaditi tehnologijom. Ohrabrio me. Od 1997. svake godine dolazim u Međugorje, i kroz ta putovanja u Međugorje moje je zvanje postajalo sve jače i jače. Na bogosloviji sam susreo mnoge koji su došli i otišli. Kod mene je zvanje iz dana u dan bivalo sve veće… zahvaljujući redovitim dolascima u Međugorje.
Smisao bolesti mojih očiju je da sam se urastao u Katoličku Crkvu. Do toga me je Bog želio dovesti. Jedan odlomak iz Biblije kaže: bolje je s jednim okom ući u Kraljevstvo nebesko nego s oba oka u vječnu propast… Isus mi nije dao tjelesno iscjeljenje. Htio je da otkrijem duhovni svijet. Želja za iscjeljenjem je još tu, ali moja istinska želja je sada da što je moguće više duša dođe na put svetosti. Molim za darove Duha da bih mnogim dušama na tom putu mogao pomoći. Moj molitveni život se promijenio, i kroz moju sljepoću otvorilo mi se duhovno oko.
On je moguć samo kroz osobni odnos s Isusom Kristom. Na jednom seminaru svoj sam život svjesno još jednom predao u ruke Božje. „Isuse, ti budi moj Gospodin, tebi pripada moj život, sa mnom možeš činiti što ti je drago.“ Onda su drugi za mene molili, za izljev Duha Svetoga, i tada mi je radost ušla u srce. Tada sam primijetio da me moja sljepoća, moj križ, moja patnja, drže na odstojanju od mnogih stvari koje me udaljuju od Boga. To je moguće samo kad čovjek da smisao patnji, križu, hendikepu: oni me vode Bogu, oni me drže podalje od mnogih stvari, mogu ih prikazivati da bi mnoge duše došle do vjere.
Od 1984. u Crkvenom pravu imamo jedan Kanon koji kaže da slijepi ljudi mogu primiti svećeničko ređenje. Imaju čak pravo imati jednog školovanog laika kao pratnju kod oltara. Biskup Mixa oslanjao se na svoje iskustvo, na hendikepirane koje je poznavao, i koji vrlo dobro rade za Kraljevstvo Božje. Oslanjao se i na primjer Ivana Pavla II.
Uz pomoć malog magnetofona kojeg nosim oko vrata. Na vrpcu prethodno snimim misne tekstove koje imam u računalu koje može glasno čitati. Svaka Misa traži dugu pripremu. Za mene je to vrijeme molitve, često budem u dubini duše dirnut i nadahnut. Imam uza se i jednog stalnog đakona koji mi pomaže.
To prije svega zahtijeva jedan korak: naći slobodu u vjeri, u duhovnom svijetu. Tu sam potpuno slobodan. Kad sam upućen na nekoga tko treba doći po mene i pusti me da čekam, onda to vrijeme za mene nije ispunjeno dosadom nego molitvom… ili pripremam propovijed… Treba naučiti i biti ponizan: trebam pomoć, i to je važno u duhovnom smislu. To je ponižavajuće, ali ja to prikazujem. „Gospodine, tebi to prikazujem za svete svećenike“, ili tako nešto… Spremnost prikazati, spremnost postati ponizan, sloboda u duhu i saznanje da je molitva uvijek moguća… Moći prihvatiti potpunu bespomoćnost… Mi smo zapravo svi ovisni o Bogu.
U Ivanovom evanđelju Isus kaže: Ni on ni njegovi roditelji nisu sagriješili. To će biti na slavu Božju.
Živeći u vjeri i živeći ono što govorim. Pažljivo slušati, dati savjet... To molim od Duha Svetoga. Ljudima koji k meni dolaze na ispovijed ili na razgovor često je drago što ih ne vidim! To za ljude predstavlja jednu određenu zaštitu. Primjećuju da znam slušati i da pomažem po Duhu Svetomu. Kažu: ovaj svećenik ima direktnu vezu s Nebom!
Da im dijeli sakramente tako da imaju nešto za svoj život. Da djeluje autentično, da živi vjeru, da govori tako da ga razumiju. I da ima istinski molitveni život. Svećenik koji moli krunicu neće biti izgubljen. Dobro je i kad svećenik prepoznaje svoje darove i talente i kad ih živi u Duhu Svetomu. Tada križevi i hendikepi i nisu tako teški.