Ljubljanski nadbiskup dr. Franc Rode u intervjuu za Radiopostaju «Mir» Međugorje, danom 26.4.2003, kazao je o fenomenu Gospinih ukazanja u Međugorju:
«Moj stav prema događanjima u Međugorju, je isti stavu hrvatskih biskupa. Međugorje egzistira i kao takvo je činjenica. Ljudi idu tamo, i vidim da je Međugorju mjesto milosti. Mnogi vjernici iz Slovenije koji su hodočastili u Međugorje kazali su da su dobili velike milosti! Tamo su se ispovijedali, vratili se životu Crkve i nakon toga dublje žive svoj kršćanski život. To je milost koju su dobili u Međugorju. Zašto to ne bi onda dopustili? Nemam ništa protiv toga da ljudi tamo idu. Ali, istovremeno, čekam da se kompetentna i legitimna vlast u Crkvi očituje o pitanju Međugorja i mislim da ćemo to uskoro dočekati.'»
Msgr. Luigi Bommarito, nadbiskup Catanie (Italija) u miru, boravio je u privatnom posjetu Međugorju od 1. do 4. svibnja 2003. Pratio ga je G. Domenico Volpini, poslanik. Msgr. Bommarito sudjelovao je u molitvenom programu svetišta, a u nedjelju, 4. svibnja, predslavio je i Sv. Misu za talijanske hodočasnike.
Od 7. – 9. lipnja u Međugorju je boravio Msgr. Salvador Pineiro Garcia-Calderon, vojni ordinarij u Limi (Peru). Biskup
Rekao je: «Ovdje je vjera živa, ovdje osjećam koliko je Bog potreban svakom čovjeku, jer sam uspinjući se na Križevac vidio brojne i stare i mlade, i zdrave i bolesne kako iskreno mole. Bog se očito ovdje slavi i zahvalan sam Bogu za to.»
Msgr. Angelo Massafra, franjevac, nadbiskup Skadra (Albanija), pohodio je po prvi puta Međugorje 23. lipnja 2003. U Međugorje je došao po povratku iz Banja Luke gdje je sudjelovao u euharistijskom slavlju sa Svetim Ocem i nazočio proglašenju blaženim Ivana Merza.
Msgr. Massafra prati međugorska događanja od samog početka. Sa svojim vjernicima pridružuje se Gospinom pozivu na molitvu za mir: za mir u Albaniji, mir u Hercegovini i mir na cijelom svijetu.
Mons. Gerard Ndlovu, biskup u miru južnoafričke biskupije Umzimkulu, proveo je u Međugorju prva dva tjedna mjeseca srpnja 2003. Uz brojne svećenike iz cijelog svijeta, sudjelovao je i na međunarodnom susretu svećenika koji ga se duboko dojmio.
Evo što je rekao o Međugorju:
«Pobožnost i vjera u Gospu ponegdje su vrlo slabi ako ne i nepostojeći. Neki smatraju nemogućim činjenicu da Gospa ima vremena ukazivati se svakodnevno. Osobno smatram da je to velik izazov našoj vjeri, ako vjerujemo da u sveopćem planu Spasenja ništa nije iznenađujuće, da je sve bilo, da jest i da će uvijek biti u planu Spasenja.
Osobno nemam problema s vjerovanjem da se Gospa može ukazivati u Međugorju i to svakodnevno. Mogla bi se ukazivati čak i stalno, ako uzmemo u obzir da je ona stalno s nama, posvuda. Mi nju ne vidimo, ali Bog može učiniti mogućim da ona bude viđena. Zato vjerujem da može biti viđena u Međugorju svakodnevno.
Smatram da je međugorski izazov potpuno u skladu s naučavanjem Crkve i s teološkom izobrazbom koju smo primili kao svećenici. Mislim da se pravi izazov sastoji u tome da stavimo u život ono što smo već naučili. Za mene, međugorski izazov sastoji se u slijedećem: probuditi ono što već imamo u srcu i u glavi i razmisliti o svom životu.
Duboko me se dojmio duh molitve i pobožnosti koji ovdje vlada. Bio sam na seminaru za svećenike i dojmilo me se bratstvo, bratski duh koji vlada među svećenicima koji dolaze iz raznih zemalja, pun ozbiljnosti i točnosti, pun molitve i budnosti. Vidjelo se da su svećenici gladni. Predavači su bili izvrsni.
Moj savjet bit će kratak: "Idite i iskusite sami!"»
14. srpnja 2003. u Banja Luci je održan službeni prijam u ordinarijatu banjalučke biskupije povodom završetka poslova oko posjeta Svetoga Oca Pape, koji se zbio u tom gradu 22. lipnja.
Banjalučki biskup mons. dr. Franjo Komarica uručio je priznanje i zahvalu Radiopostaji «Mir» Međugorje koja je svojim programskim i komentatorskim ostvarenjima pratila pripravu i dolazak Svetoga Oca u Bosnu i Hercegovinu.
Mons. Irynei Bilyk, ordinarij biskupije Buchach u Ukrajini, bio je u Međugorju na svom petom hodočašću od 24. do 26. 7. 2003.
Rekao je:
«Kao biskup i vjernik Međugorje osobno doživljavam kao snagu i milost u svome životu. Na svakom koraku je vidljivo kako je Gospa ovdje na poseban način nazočna. Ljudi ovdje mole i osjećaju Božju blizinu. U mojoj zemlji ljudi su upoznati o ovdašnjim događajima i uvijek traže krunice iz Međugorja. U Međugorju vidim dosta mladih koji mole i preko Gospe traže Boga, a to je znak nove otvorenosti za Božju poruku. Naravno, ponovno ću doći u ovo mjesto molitve jer tu smo svi preko Gospe bliže Isusu, a gdje je Isus tu je i Gospa.»
Msgr. Dr. Ludwig Schwarz, pomoćni biskup bečke nadbiskupije u Austriji, boravio je u privatnom posjetu Međugorju početkom rujna 2003.
Rekao je:
«Mnogi Austrijanci bili su u Međugorju tijekom ovih godina, mnogi govore pozitivno i s oduševljenjem jer su doživjeli osobnu promjenu. Na ovom Gospinom milosnom mjestu doživjeli su duboko iskustvo Isusa Krista u sakramentima, napose u ispovjedi i u Euharistiji. Dojmilo ih se ovo ozračje oslobođenja. Oni govore o miru, o skladu između Boga i ljudi, kao i između ljudi. Sklad donosi mir, a njegov najljepši plod je radost. Mnogi se kući vraćaju radosni. Postoje naravno i pojedinačna skeptična mišljenja o Međugorju. Mnogi kažu: pričekajmo sud Crkve.
Od prvog su me se trenutka dojmili ovdašnji hodočasnici, kao i ovo ozračje molitve, unutarnje radosti i mira koji posvuda zrači. Mislim da, kao što kaže sam Krist, dobro stablo može biti prepoznato po dobrim plodovima.
Umirući na križu, Isus Krist nam je dao svoju ostavštinu, a to je njegova Majka. Marija, Majka Božja, je naša nebeska Majka koja nas ljubi kao što je ljubila svog božanskog Sina. Drugi vatikanski koncil kaže da Blažena Djevica Marija, nakon Uznesenja na nebo, ostaje blizu svojoj djeci, pomaže im i vodi ih. Zato postoji mogućnost ukazanja Majke Božje. Znamo da je Crkva priznala ukazanja u La Salette, u Lurdu i u Fatimi. Majka Božja je model Crkve, ona ljubi ljude, ljubi svoju djeci i vodi nas prema Spasu, prema Isusu Kristu. «Per Mariam ad Jesum». Najvažnije teme koje nam stavlja na srce u Lurdu i u Fatimi, teme koje nalazimo i ovdje u Međugorju, su molitva, Euharistija, pokora, obraćenje, sakrament pomirenja, zalaganje i molitva za mir. To su nakane koje nalazimo i u Evanđelju i koje nam je Isus osobno stavio na srce.»
Msgr. Hermann Raich, biskup Wabaga/Papua Nova Gvineja, boravio je u privatnom posjetu Međugorju početkom rujna 2003.
Rekao je:
«Ovo je moj drugi boravak u Međugorju. Bio sam ovdje prije dvije godine, obećao sam da ću se vratiti i drago mi je da se to i ostvarilo!
U Međugorju čovjek uranja u ozračje molitve i tišine. To je vrlo pozitivno. Mnogo se moli, ispovijeda, Euharistijsko slavlje je lijepo i živo, a to nije posvuda slučaj.
Rekao bih: gledajte plodove. Kakvi su plodovi, takvo je stablo. Plodovi koje vidim i doživljavam, o kojima slušam, su tako pozitivni i tako uvjerljivi, da sam osobno uvjeren da je Gospa ovdje na djelu, da se ukazuje. Vidioci u vjerodostojni, čak im se divim kako su sve to izdržali tako dugo vremena. Dojmilo me se ovdašnje ozračje. Jednom sam imao priliku razgovarati s vidjelicom Marijom u Beču. Vrlo dobro smo se razumjeli. Rekao sam joj da na Novoj Gvineji polako upoznajemo Gospine poruke i da ih želimo slijediti i živjeti.
Predložio bih jedan opći savjet: biti otvoren za ono što poruke navještaju i za ono što Sveto pismo govori. Poruke su potpuno usmjerene na Sveto pismo i ne kažu ništa novo. Stalno naglašavaju da činimo ono što u Svetom pismu već piše. Gospa je u porukama već češće govorila o svetosti. «Odlučite se za svetost». To nije tako lako, ali to je ono na što nas Krist poziva. On kaže: «Budite savršeni kao što je savršen vaš nebeski Otac». Apostol Pavao kaže: vaše posvećenje je Božja volja. Težnja za svetošću je poziv za svakoga od nas.»
Msgr. Donal Mc Keown, pomoćni biskup biskupije Down and Connor u Irskoj, bio je u privatnom posjetu Međugorju početkom rujna 2003. Deset godina bio je ravnatelj biskupijskih hodočašća u Lurd i u irsko marijansko svetište Knock.
Rekao je:
«Posvuda u Crkvi postoje manifestacije Božje iznenađujuće milosti. Mnoge od njih teško je shvatiti, i Crkva uvijek pazi na to kako na njih odgovara. Potrebno je razlučivanje cijele crkvene obitelji.»
Kod skupina irskih hodočasnika posebno je primijetio da među njima ima «mnogo muškaraca svih uzrasta, a to su upravo oni do kojih Crkva u Irskoj teško dolazi. Mnogi od njih govore o tome da su uzimali drogu, alkohol, da su bili kockari ili dugo vremena udaljeni od Crkve. Uvjereni su da su, po Božjoj milosti, ovdje iscijeljeni od tih poroka. Čovjek katkada mora napustiti svoj dom i domovinu da bi primio neku posebnu milost.»
«U naše se vrijeme čini da u nekim zemljama Crkva postaje sve manja i manja. Svećenici su u napasti da se brinu samo za svoje "malo stado", za one koji su ostali. Evanđelje nas pak zove da idemo prema onima koji su na rubu i izvan. To se na vrlo dojmljiv način događa oko Međugorja, što se čini vrlo u skladu s duhom Novog zavjeta. Ponuda oproštenja i novog početka u Isusu je srce Radosne vijesti, a oni koji su upoznali praštanje i iscjeljenje najbolje će moći oprostiti i dati iscjeljenje u Božje ime.»
«Obraćenja poput ovih u Međugorju samo su prvi korak nakon kojeg vjernici, kad se vrate kući u svagdašnji život, moraju primiti katehezu i dobiti podršku. Izazov za mjesne Crkve je uključiti u mjesni kontekst iskustva doživljena ovdje.»
Rekao je:
«Međugorje sam upoznao najviše preko knjiga. S mnogo interesa sam pratio događanja od samog početka. Od početka sa želio doći ovamo.
Ne raspravljam o pitanju istinitosti ukazanja. Imam svoju ideju o tome, ali ono što vidim, ono što me se doista doima, to su ljudi koji dolaze i mole. Doista se osjeća da su ljudi dirnuti Duhom. Mole mnogo, posvuda, cijelo vrijeme, i to je izvanredno. To je ono što je doista zanimljivo, jer to privlači ljude i mijenja njihovo ponašanje. Čuo sam mnoga svjedočanstva ljudi. Govoreći o Međugorju kažu: «Doista smo se promijenili!»
Znam da mjesni biskup ima neke rezerve prema ukazanjima i ne želim se usprotiviti svom kolegi. Ne postavljam si to pitanje. Vidim što se događa, što se radi, za mene je to znak, veliki znak, ali ne raspravljam o stavu svojeg kolege iz ove biskupije.
Vidim u prvom redu da se ovdje prave velike žrtve. To sam iskusio kao hodočasnik. Da su se ova ukazanja dogodila u nekoj bogatoj zemlji, sigurno bi već postojale stepenice do vrha Brda Ukazanja da se ljudima olakša uspon! Vidim da ste ostavili mjesta kao što su bila i molim vas da to tako i ostane, neka brda budu sama po sebi prilika za veliku žrtvu. Vidio sam ljude koji se bosonogi uspinju i to je izvanredno.
Ovdje ljudi dijele iste ideje i žrtvuju se za Crkvu. Ovakvo ponašanje ljudi može mnogo pomoći Crkvi da hodi u duhu sebedarja, a posljedica toga može biti jedinstvo svijeta. Priznajem da se osobno osjećam bogatiji i snažniji u vjeri.
U naše vrijeme ima više ukazanja nego u prošlosti. Mislim da je to znak, znak koji daje Majka tražeći svoju djecu. Ukazanja su znak da su ljudi skrenuli s Božjeg puta. Zato Majka dolazi s ljubavlju i upozorava nas, kaže nam da se doista moramo okrenuti prema Bogu.»
Mons. Jesus a Cabrera, biskup Alaminosa (Filipini) nalazio se u privatnom posjetu Međugorju od 15. do 17. listopada 2003.
Rekao je:
«Službeni stav filipinske Crkve je isti kao i stav Rima. Međugorje nije službeno priznato od Rima. Mislimo da su na ovom mjestu mnogi ljudi potaknuti na bolji život. Crkva nikome ne zabranjuje dolaziti ovamo i mnogi Filipinci dolaze. Vidimo dobre plodove, vidimo kako Međugorje utječe na one koji su ovdje bili. Nema službenog stava. Dokle god naše štovanje ostaje u razumnim okvirima… Ja sam vrlo sretan kad vidim da ljudi više mole. Više primaju svetu pričest, više dolaze na misu i na ispovijed, postaju bolji… Mislim da je to Gospino djelo. To mnogo znači. Možda moramo čekati neko spektakularno čudo da bi Crkva priznala Međugorje! Ali postoje već mnoga, mnoga čuda, mnoge milosti koja se događaju u životima ljudi. Sama činjenica da dolaze bliže Bogu - mislim da je to znak.
Poruke su vrlo, vrlo aktualne i namijenjene su svima nama. Gospu uvijek vidim kao posebnog Isusovog izaslanika. Ona želi sa svi mi – doista svi – budemo sveti. Zato čini posebne napore da dođe do nas, da nam pomogne, da nas podsjeti što da činimo i kako da dođemo do Kraljevstva. To je znak njezine velike ljubavi prema svima nama. To je i dokaz da se Gospa aktivno brine za nas i da radi na našem dobru. Ona želi da svi mi budemo doista sretni i da imamo pravi mir. Valja nam slušati poruke, čitati ih, provoditi ih u djelo. Današnji psalam nam kaže: «Ako danas glas mu čujete, ne budite srca tvrda!» Neka vaše srce bude otvoreno za poruke i primjenjujte ih u životu!
Ja djelujem kao Gospino oruđe. Ukazivala se mnogo puta i na raznim mjestima. Poruka koju daje dolazi od samog Boga. Kaže nam neka molimo i molimo. Neka stavimo Boga na prvo i najvažnije mjesto u životu. Zato se morao obraćati i okretati srce, pamet i sav život prema Bogu. Naše je srce često navezano na materijalne stvari kao što su novac, moć i slično. Gospa nam kaže da više pazimo na ono što nam govori njezin Sin. Sveta misa, sveta pričest, sveta ispovijed… Da se više brinemo za druge ljude, da činimo žrtve, da činimo djela ljubavi prema drugima. Ako budemo bolje slušali Gospine poruke i ako budemo ljubili Boga i jedni druge, vjerujem da ćemo iskusiti istinski mir među nama, ma odakle došli, jer će naša srca biti otvorena, jer ćemo jedni druge prihvaćati i jedni drugima pomagati. Tako ćemo shvatiti da smo, na kraju krajeva, svi mi jedna obitelj, jedna velika obitelj, braća i sestre. Mi smo jedna obitelj i imamo jednog Oca. Kako je divno kad iskreno molimo: «Oče naš!» Tada shvaćamo da je svaki čovjek naš brat i sestra koje ljubimo. To je ono što Gospa želi… Plod Gospinog poslanja smo svi mi – da postanemo jedna obitelj, jedna Crkva.»
Mons. Thomas L. Dupre, biskup Springfield-a (Massachusetts, USA) bio je u Međugorju koncem listopada 2003.
Rekao je:
«Za Međugorje sam čuo od ljudi koji su ovamo dolazili tijekom tolikih godina. Sada sam prvi put ovdje. Došao sam s prijateljem svećenikom. O. Henry Dorsch je u posljednjih petnaest godina pet puta bio ovdje. Ovo mu je šesti dolazak. Često puta je govorio o Međugorju. ON je vrlo požrtvovan, dobar i odan svećenik. Visoko cijeni iskustvo koje je imao u Međugorju. Nije dakle tajna da je on na mene utjecao, kao i mnogi drugi koji su govorili o svom dolasku u Međugorje. To me je zainteresiralo. Ove godine sam imao priliku doći pa sam tu. Došao sam da vidim svojim očima i čujem svojim ušima, i da onda stvorim svoj dojam.
Od ranog djetinjstva sam čvrsto vezan uz Gospina ukazanja u Fatimi. Kad sam imao jedanaest-dvanaest godina, već sam imao snažnu pobožnost prema Fatimskoj Gospi. I danas je tako, doista vjerujem u ta ukazanja, kao i u ukazanja u Lurdu. Kad sam imao deset godina, vidio sam film «Bernardičina pjesma» koji govori o Bernardici i Lurdu. To me se duboko dojmilo, to je za mene bilo jako važno. Ta dva ukazanja bila su važan dio mog života. Međugorje je malo drugačije, jer još nije dobilo službeno crkveno priznanje. Kao mnogi drugi, očekujem konačnu odluku Crkve. Ima nešto u meni što želi vjerovati u ova ukazanja. Došao sam vidjeti svojim očima… Vjerujem da ovdje postoje mnogi divni duhovni plodovi. Očito je da su ljudi vrlo pobožni, odani, gorljivi, primaju sakramente i mnogo mole. Mislim da nas ne može ostaviti ravnodušnim ono što vidimo.
Ovo je mjesto na kojem se okupljaju ljudi iz cijelog svijeta. Dolaze moliti i imaju vrlo dobra iskustva. Mnogi se obraćaju, mnogi se vraćaju vjeri, neki su obraćeni na katoličku vjeru. Čuo sam o iscjeljenjima, ali nemam nikakvih osobnih dokaza. Vidim mnoge dobre plodove, vidim mnoge dobre stvari, a to je Božje djelo, djelo Duha Svetoga. U to nema sumnje. Ukazuje li se Gospa ovdje, nisam u položaju to reći, ne znam. Otvoren sam tome, duh i srce su mi otvoreni. Nemam osobno uvjerenje ali sam otvoren za odluku Crkve. Čekam taj odgovor!
Ovdje imam iskustvo življenja kršćanske vjere u potpunosti. Ljudi ovdje vjeruju i žive svoju vjeru. To se može vidjeti. To im je u srcu i u duši. Svi smo članovi jedne obitelji, svi smo braća i sestre. To je ovdje očito: susrećete ljude iz cijelog svijeta. Ima ih mnogo iz Europe, ali iz Amerike. Ima ljudi raznih rasa, bijelih i smeđih i crnih… i svi su braća i sestre, svi se slažu i svi imaju istu vjeru. Svi zajedno sudjelujemo u Euharistiji, dijelimo istu vjeru u Boga i Isusa Krista i ljubav prema Gospi. To je izraz univerzalne Crkve, vjere koju svi mi dijelimo. To je divno.
U svojoj biskupiji reći ću ono što sam rekao vama. Reći ću da je to divno iskustvo, da je dobro da ljudi dolaze ovamo i da mole, da otvaraju srce i dušu, da se upitaju da li ih Bog možda zove. Sigurno će im dolazak ovamo donijeti mnogo duhovnog dobra. Mislim da će biti blagoslovljeni dolaskom ovamo.
Ono što je važno pri dolasku u bilo koje hodočasničko mjesto, bilo to Lurd, Fatima ili Međugorje, je ono dobro što se događa u srcu, u duši. Približava nas Bogu, približava nas Gospi, produbljuje našu vjeru. To je ono što je važno. Neki ljudi dolaze ovamo iz osobnih razloga. Imaju osobne nakane. Neki prime neku posebnu milost, odgovore na svoja pitanja. Koji put Bog ne odgovara na naše molitve onako kako mi očekujemo, ali to je dio kršćanskog života: naučiti nositi križ. Svatko od nas nosi svoj križ. Možda je Božja volja da nosimo taj križ. Valja nam drage volje prihvatiti ga. To je dio Božje volje. Ono što nam je znati i učiniti na ovakvim mjestima, to je predati se Bogu, prihvatiti Njegovu volju, ma što to bilo. Ako naše osobne molbe i nisu uslišane onako kako smo očekivali, ipak smo blagoslovljeni ako nam se produbila vjera, ako je porasla naša ljubav prema Bogu i njegovoj Majci. Tada su naše molitve uslišane, jer tada odavde odlazimo kao bolji ljudi, kao bolji kršćani. To je pravi razlog dolaska ovamo.»
Mons. Tarcisio Ziyaye, nadbiskup Blantyre (Malavi, Afrika), boravio je u Međugorju tokom prvog tjedna mjeseca studenog 2003. S njim su došli O. Enoch Kanjira - njegov tajnik, O. Montfort Sitima - pastoralni tajnik nadbiskupije (oni koji će biti glavni odgovorni za Međugorsko svetište u Malaviju), te 27 najaktivnijih članova projekta svetišta u nadbiskupiji Blantyre. Svojim boravkom u Rimu i Međugorju oni su željeli upiti duhovnost koju će promovirati u Svetištu u Malaviju.
Rekao je:
«U Međugorju sam po prvi put. Došao sam sa skupinom u kojoj se uz laike nalazi pet svećenika i jedna časna sestra. Sretan sam što sam ovdje.
Prvi puta sam čuo za Međugorje 1989., kada je netko od nas došao ovamo s mojim tadašnjim biskupom. Sada sam vezan za Međugorje više nego ikad jer smo u biskupiji Blantyre gdje se nalazim sagradili kopiju križa kakvog imate na Križevcu.
Vidim da je ovo doista mjesto molitve. Zahvali smo vidiocima koji nas inspiriraju. Jedan od njih je rekao da se ne dolazi u Međugorje da bi se njih vidjelo, nego zbog molitve i produbljivanja duhovnog života, da bi se produbilo pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji.
Zahvalan sam i župi. Mislim da vrlo dobro organiziraju program. Doista pomažu ljudima u molitvi, pomažu im da osobno dođu pred Boga, da budu slobodni, da dodirnu svoju nutrinu. Doista je dobro biti ovdje!
Kući nosimo mnoge krunice! U Malaviju, ima oko 11 milijuna stanovnika i preko 3 milijuna katolika. Želimo s njima podijeliti, jer kad s nekim nešto podijelimo onda to utječe na našu vjeru i na vjeru drugih. Vjerujem da ako stavimo Boga na prvo mjesto, ako se borimo protiv duhovnog siromaštva, Bog će se pobrinuti da izađemo iz materijalnog siromaštva. Katkada mislimo da možemo sami, ali to je pogrešno. Međusobno dijeljenje obogaćuje svakoga.
Svi mi – u Europi i u Africi – trebali bismo propovijedati bez propovijedanja. Trebali bismo propovijedati svojim životom.»
Na svečanosti, koja je 11. prosinca održana u Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji u Sarajevu, kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski, udijelio je priznanje i zahvalu međugorskoj Župi Sv. Jakova i Radiopostaji «Mir» Međugorje za širenje «Katoličkoga tjednika».