Od 13. do 16. svibnja 2001. u Međugorju je u privatnom posjetu boravio biskup iz Perua, Msgr. José Antúnez de Mayolo, salezijanac, biskup nadbiskupije Ayacucho.
«Ovo je jedno prekrasno svetište u kojemu nalazim mnogo vjere, ovdje nalazim vjernike koji žive svoju vjeru, vjernike koji dolaze na ispovijed. I ja sam ispovijedao španjolske hodočasnike. Sudjelovao sam na euharistijskim slavljima i sve mi se jako, jako dopalo. Uistinu je jako lijepo ovdje. S pravom se Međugorje danas naziva svjetskim mjestom molitve i «ispovjedaonicom svijeta».
Bio sam u Lourdesu, no to je jedna sasvim druga stvarnost od ove. To se ne može usporediti. To su dvije potpuno različite stvarnosti. U Lourdesu je događaj gotov, dok je ovdje još sve u stvaranju. Ovdje se vjera osjeća puno više nego u Lourdesu.
U Peruu je Međugorje još dosta nepoznato. Ja obećavam da ću biti apostol Međugorja u mojoj domovini Peruu.
Ovdje je vjera snažna i živa, i to je ono sto privlači toliki broj hodočasnika iz cijeloga svijeta. Želio bih im poručiti da snažno ljube Presvetu Djevicu. Neka je silno ljube, jer je Ona naša Majka i uvijek je s nama. Stoga je trebaju ljubiti oni koji ovdje žive i rade, kao i oni svećenici koji dolaze izvana.
Hodočasnici koji ovamo dolaze već su se uputili u svojemu duhovnom hodu prema Blaženoj Djevici Mariji, i već imaju vjeru. No, mnogi su sigurno još bez vjere. Ja ovdje nisam osjetio njihovu nazočnost. Vratit ću se sigurno! Ovdje je prekrasno.
Hvala i Vam na bratskom gostoprimstvu i svemu što ste učinili za mene osobno, kao i za sve hodočasnike koji posjećuju ovo mjesto. Neka Bog po zagovoru Kraljice Mira blagoslovi vas i vašu domovinu.»
7. lipnja 2001., Kardinal Andrea M. Deskur, predsjednik Papinske Akademije Bezgrešne u Vatikanu, uputio je međugorskom župniku pismo u kojem zahvaljuje «na pozivu da sudjeluje u proslavi dvadesete obljetnice posjeta Djevice Marije vašem kraju. … Sjedinjujem moje molitve s molitvama Franjevačke zajednice zazivajući milosti na one koji će doći u Međugorje».
Msgr Frane Franić, nadbiskup splitsko-makarski u miru, 13.6.2001. uputio je hercegovačkim franjevcima čestitku u povodu 20. obljetnice Gospinih ukazanja u Međugorju: «Vaša franjevačka hercegovačka provincija može biti ponosna da se je Gospa ukazala na teritoriju vaše provincije, a preko vaše provincije čitavom svijetu. … Vidiocima želim i molim za njih da ustraju u prvotnom žaru molitve.»
Od 28. svibnja do 2. lipnja 2001., u Međugorju je boravio Mgr Georges Riachi, nadbiskup Tripolija iz Libanona. Na hodočašće je došao sa devet svećenika monaškog reda kojem pripada, među kojima i Opat Nicolas Hakim, Generalni poglavar melkitskog bazilijanskog reda Šueirita, iz samostana Sveti Ivan Khonchara.
«Ja sam sada došao prvi puta. Znam da Crkva još nije dala upute i u svemu poštujem Crkvu, ali osjećam da je Medjugorje, usprkos svemu što se govori, mjesto koje je dobro posjetiti, jer se čovjek može vratiti Bogu, učiniti dobru ispovijed, vratiti se Bogu uz pomoć Blažene Djevice Marije, postajati boljim uz pomoć Crkve.
Znam da ovamo već skoro 20 godina dolaze nebrojeni ljudi iz cijeloga svijeta. To je samo po sebi čudo, velika stvar. Ovdje se ljudi mijenjaju. Postaju odaniji Gospodinu Bogu i njegovoj Majci, Blaženoj Djevici Mariji. Prelijepo je vidjeti kako ljudi s poštovanjem pristupaju sakramentu Svete pričesti i drugim sakramentima, kao što je ispovijed. Vidim duge redove ljudi koji čekaju na ispovijed.
Htio bih reći ljudima neka dođu u Međugorje. Međugorje je znak, samo znak, jer je bitan Isus Krist. Pokušajte slušati što vam kaže Blažena Majka. Ona vam kaže: «Gledaj Gospodina Boga. Gledaj Euharistiju.»
Ne brinite ako ne vidite nikakve znakove. Ne bojte se: Gospodin Bog je tu, govori vam, samo ga slušajte. Nemojte mu stalno govoriti. Slušajte Gospodina Boga, on vam govori u tišini, u miru, u predivnim horizontima ovih brda i u ovom kamenju koje su izgladili koraci tolikih ljudi koji su došli ovamo. U miru, u skrovitosti, Gospodin Bog može svakome progovoriti.
Svećenici u Međugorju imaju važnu misiju. Morate biti spremni. Ljudi ovamo dolaze i očekuju nešto posebno. Budite uvijek posebni. To nije lako, molite Blaženu Majku da vas vodi, sve vas svećenike, službenike, sve one koji su odgovorni za Međugorje. Neka vam pomogne da date dobar primjer ovom mnoštvu koje dolazi iz cijeloga svijeta. To će za narod biti veliko milosrđe.»
Od 4. do 9. lipnja 2001, u Međugorju su boravila tri velikodostojnika maronitske katoličke Crkve iz Libanona. Mgr Roland Abou Jaoude, generalni vikar maronitskog patrijarhata, titularni biskup Arca de Pheniere, moderator maronitskog tribunala u Libanonu, moderator maronitske socijalne institucije, predsjednik biskupske komisije za sredstva javnog priopćivanja, predsjednik izvršnog savjeta skupštine patrijarha i katoličkih biskupa Libanona, član Papinskog vijeća za društveno priopćivanje. Mgr Chucrallah Harb, biskup Jounieh u miru, moderator tribunala maronitskih patrijarhata za administraciju i pravdu. Mgr Hanna Helou, od 1975. generalni vikar maronitske biskupije Saida, osnivač škole Mar Elias u Saidi, pisac i prevodilac na arapski, autor brojnih novinskih napisa u dnevniku Al Nahar.
Na hodočašće su došli sa skupinom libanonskih hodočasnika s kojima su se potom uputili u Rim.
Libanonski crkveni dostojanstvenici zahvalili su na dobrodošlici i srdačnom prijemu na koji hodočasnici iz njihove zemlje nailaze u Međugorju. Raduju se vrlo srdačnim odnosima koji vladaju između njihovih vjernika i međugorskih župljana, vidjelaca i svećenika. Libanonci su duboko dirnuti prijemom koji doživljavaju u Međugorju. Biskupi su posebno spomenuli značenje libanonske katoličke televizije «Télé-Lumière» i njezinih suradnika pri organizaciji i praćenju hodočasnika, tokom hodočašća i po povratku u Libanon. «Télé-Lumière» je glavno sredstvo javnog priopćavanja katoličke Crkve u Libanonu, i zato ga biskupi podržavaju. Zahvaljujući angažmanu «Télé-Lumière» u Libanonu su se razvili mnogi Međugorski centri. Tako se kroz molitvu i Kraljicu Mira stvorila jedna vrsta pobratimstva između Međugorja i Libanona. Duboko su dirnuti činjenicom da svećenici koji prate hodočasnike u Međugorje osjećaju da se radi o istinskim obraćenjima. U Međugorje su došli da se osobno o tome osvjedoče.
Mgr Roland Abou Jaoude: «Došao sam ovamo slobodan od svih teoloških koncepata, od svega što se govori o Međugorju za i protiv, da bih učinio osoban korak, u jednostavnosti vjere, poput svakog vjernika. Htio sam biti hodočasnik među hodočasnicima. Ovdje sam u molitvi i vjeri, slobodan od svih prepreka. Međugorje je svjetski fenomen i plodovi se vide posvuda, to je jedna cjelina koja govori u prilog Međugorja. Bez obzira na to da li se Gospa ukazala ili ne, fenomen sam po sebi zavređuje pažnju.»
Mgr Chucrallah Harb: «Međugorje sam poznavao samo izdaleka, intelektualno, sada ga poznajem iz osobnog duhovnog iskustva. Čuo sam o Međugorju već odavno, čuo sam o ukazanjima, i čuo sam svjedočanstva koji su bili u Međugorju, i većina od njih su se željeli vratiti. Poželio sam i sam doći i vidjeti. Ovih dana ovdje vrlo smo impresionirani i dirnuti. Sigurno da treba razlikovati između fenomena ukazanja i činjenice da ljudi ovdje mole, ali te dvije stvari se ne mogu dijeliti. One su povezane. Nadamo se, to je moj osobno osjećaj, da Crkva neće više oklijevati s priznanjem Međugorja. Mogu reći da se ovdje radi o pravoj kršćanskoj duhovnosti koja mnoge vodi do mira. Svima nam treba mira. Ovdje ste godinama bili u ratnom stanju. Oružje sad šuti, ali rat nije završen. Mi želimo izraziti naše najbolje želje Vašem narodu koji ima sličnu sudbinu kao i Libanon. Neka bude mir.»
Mgr Hanna Helou složio se s time da je dolazak tolikih tisuća hodočasnika nedjeljivo vezan uz ukazanja, i da su plodovi Međugorja nedjeljivi od ukazanja. «Ne može ni biti drugačije», rekao je. Prvi puta se sreo s Međugorjem u SAD, tokom jednog molitvenog skupa. «Sada kad sam došao ovamo impresioniran sam velikim brojem vjernika, molitvenim ozračjem, sabranošću, u i izvan crkve, čak i na ulicama. Stablo se doista poznaje po plodovima.»
Na kraju su rekli: «Plodovi Međugorja nisu samo za domaće ljude ni samo za kršćane, oni su za cijelo čovječanstvo jer nam je Gospodin naložio da Istinu koju nam je navijesti nosimo cijelom čovječanstvu, i da ga posvećujemo.» Uvjereni su da Međugorje doprinosi apostolskom poletu i evangelizaciji na koju nas je Gospodin pozvao i koju Crkva prenosi.
Na blagdan Tijelova, 14.06.2001, Mgr Ratko Perić, biskup Mostarsko-duvanjske i upravitelj Trebinjsko-mrkanjske biskupije, podijelio je sakrament svete Potvrde sedamdeset i dvoje mladih župe Sv. Jakova u Međugorju.
U svojoj propovijedi ponovio je da ne vjeruje u nadnaravnost međugorskih ukazanja, ali je izrazio zadovoljstvo načinom na koji župnik upravlja ovom župom i istaknuo važnost jedinstva Katoličke Crkve koje se očituje kroz jedinstvo s biskupom i s Papom, kao i potrebu da svi vjernici ove biskupije, snagom Duha Svetoga koji im je dan, budu vjerni naučavanju i praksi Svete Rimske Katoličke Crkve.
Nakon svečane Svete Mise, Mgr Ratko Perić ostao je u prijateljskom razgovoru sa svećenicima u Župnom Uredu.
Mgr. Robert Rivas, biskup Kingstown-a, St. Vincent i Grenadines, bio je u Međugorju u privatnom posjetu od 2. do 7. srpnja 2001. Na Međunarodnom susretu svećenika (2.7.-7.7.2001.) sudjelovao je kao jedan od predavača.
«Ovo je moja četvrta privatna posjeta. Prvi puta sam došao 1988. Kad dođem u Međugorje, osjećam se kao kod kuće; družim se s ljudima i sa svećenicima, susrećem prekrasne ljude. Godinu dana nakon prvog dolaska u Međugorje, bio sam zaređen za biskupa Kad sam lani u veljači došao kao biskup, došao sam inkognito, znajući da Međugorje nije službeno priznato, ali da je to mjesto molitve, pa sam došao moliti i radovati se u Gospinom društvu.
Biskup sam već 11 godina, i to vrlo sretan biskup. Za mene, Međugorje je iskustvo neizrecive radosti, budući da sam vidio toliko svećenika s osjećajem za sveto, koji traže svetost. To je jedan od najdirljivijih elemenata ovog susreta, i mislim da to Gospa u Međugorju čini lakše dostupnim. U jednoj poruci, ona kaže: «Želim vas uzeti za ruku i povesti putem svetosti». Ovog tjedna vidio sam 250 sudionika koji su joj dozvolili da to učini, i sretan sam što sam sudjelovao u tom iskustvu kao svećenik, poslužitelj Božanskog Milosrđa.
Kad sam došao prošle godine, znao sam kakav je stav Crkve. Za mene je Međugorje mjesto molitve, mjesto obraćenja, plodovi onoga što Bog radi u životima ljudi su tako očiti, očita je raspoloživost tolikih svećenika da dijele sakramente, posebno sakrament ispovijedi… Upravo na tom području Crkva je mnogo trpjela: potrebno je ponovno otkriti taj sakrament, trebaju nam svećenici koji znaju slušati, koji znaju biti prisutni. «Prepoznat ćete ih po plodovima!» Za mene, plodovi su ovdje doista očiti. «Loše stablo ne donosi dobar plod», a ako je plod dobar, i stablo je dobro! To prihvaćam. Vrlo sam sretan kad dolazim u Međugorje. Ovamo dolazim s potpunim mirom, bez ikakve uznemirenosti, nemam osjećaj da radim nešto krivo, ili da ne bih smio biti ovdje… Kad sam lani došao, malo sam oklijevao, ali je Gospa brzo otjerala tu sumnju. Odgovaram na poziv, a poziv je da služimo, da svjedočimo, da poučavamo, i to je uloga biskupa. To je poziv na ljubav. Kad si zaređen za biskupa, jasno je da nisi zaređen za određenu biskupiju, koja bi značila granicu tvojeg teritorija: zaređen si za cijelu Crkvu. To je uloga biskupa. I tako, kad dolazim ovamo, to shvaćam kao ispunjavanje mojeg biskupskog poslanja, bez ikakve namjere da se time okoristim. Biskup ove biskupije njezin je pastir, i ne bih nikada ništa učinio da se tome usprotivim. Poštujem biskupa i njegovu pastirsku ulogu u ovoj biskupiji. Kad god dođem u neku biskupiju, dolazim s tim poštovanjem. Kada dolazim ovamo, dolazim kao hodočasnik, ponizno i otvoren za sve ono što mi Bog želi reći ili sa mnom učiniti kroz Gospinu inspiraciju ili zagovor.
Želio bih reći jednu stvar, vezanu za Seminar: poruka je bila «Svećenik, poslužitelj Božjeg Milosrđa». Zahvaljujući pripremama za predavanja i susretima sa svećenicima za vrijeme seminara, vidio sam da je doista njegov plod to da postajemo misionari Božjeg Milosrđa, pa ako je 250 svećenika otišlo sa seminara s time da budu kanali Milosrđa, razumjet ćete što se dogodilo u Međugorju! To bih htio reći svećenicima, redovnicima i redovnicama. Međugorje je mjesto molitve.
Mi, posebno svećenici, svakog dana dodirujemo Svetoga, slavimo Euharistiju, pa smo pozvani da budemo sveti, i to je jedna od milosti Međugorja. Svećenicima i redovnicima ovog kraja rekao bih: «Odgovorite na poziv na svetost i slušajte taj poziv koji vam upućuje Gospa!» Sada je vrijeme za cijelu Crkvu, za Crkvu posvuda, i ovdje u Hercegovini, da odgovori na poziv na svetost i da ide putem svetosti. Kada je Papa Ivan Pavao II kanonizirao sestru Faustinu, rekao je: «Želim da poruka svetosti i milosrđa bude poruke za tisućljeće!» U Međugorju, to dodirujemo da vrlo stvaran način. Budimo misionari milosrđa, ne samo čineći nešto za druge, nego postanimo sveti, postanimo milosrdni!»
Krajem srpnja 2001., Mgr. Leonard Hsu, franjevac, nadbiskup Taipei-a (Tajvan) u miru, došao je u privatni posjet Međugorju. Stigao je s prvom skupinom hodočasnika s Tajvana. S njim je i o. Paulino Suo, iz reda Poslužitelja Božanske Riječi, profesor na Katoličkom Sveučilištu u Taipei-u.
«Ljudi su ovdje vrlo ljubazni, svi nas pozdravljaju, to je znak katoličanstva. Vidimo ljude odasvud. Iskreni su i prijateljski raspoloženi. Pobožnost je impresionirajuća: posvuda ljudi mole krunicu, meditiraju, kleče i mole… Vidim mnoge autobuse… Molitve nakon večernje mise traju, ljudi mole. Hodočasnici iz moje skupine kažu: moramo nešto učiniti da bi Međugorje bilo poznato na Tajvanu. Pitam se kako da organiziramo hodočašća s Tajvana u Međugorje, kako da dovedemo mlade ljude…
Dva svećenika, jedan od njih je Isusovac iz Amerike, prevode tekstove o Međugorju na kineski, i tako ljudi saznaju za Međugorje. Jedan svećenik iz Engleske šalje brošure i fotografije. U Americi postoje Centri koji šire međugorske poruke i šalju nam časopise. Želimo da Međugorje bude poznato na Tajvanu. Osobno bih volio ostati duže vrijeme u Međugorju da ga bolje upoznam.»
O. Paulino Suo: «Ja sam bio u Lourdesu i u Fatimi. Mnogo sam čuo o Međugorju, sad sam konačno došao, i ovdje vidim iste znakove.»
Drugom polovicom kolovoza 2001, na privatno hodočašće u Međugorje došao je Mgr. Jean-Claude Rembanga, biskup Bambarija iz Centralnoafričke Republike. Došao je u Međugorje «moliti Gospu da pomogne mojoj biskupiji, prema Božoj volji».
Msgr. Antoun Hamid Mourani, maronitski nadbiskup u miru Damaska (Sirija)
U privatnom posjetu Međugorju od 6.-13. kolovoza 2001. bio je Msgr. Antoun Hamid Mourani, maronitski nadbiskup Damaska (Sirija) u miru, koji je na hodočašće došao sa skupinom hodočasnika iz Libanona koju je pratio o. Albert Habib Assaf, OMM, koji je od 1996. do 1999. radio za arapsku sekciju Radio Vatikana, i trojica svećenika iz Libanona.
«Prvi puta sam u Međugorju i taj prvi posjet je odlučujući. Dirnut sam u dubini strujom klanjanja, molitve, i ne znam kud će me to odvesti. To je unutarnji pokret, a za njih se zna se odakle dolaze, ali se ne zna kud nas vode. Prvi puta sam čuo za Međugorje prije tri tjedna, u Rimu, i to me više ne pušta.
Molio sam Gospu da dadne puninu Duha Svetoga mojoj Crkvi. Molio sam i za kršćane svih vjeroispovijesti i muslimane u arapskom svijetu.
Međugorje nije nešto prolazno, ono ostaje. Ja znam u sebi da je to istinito i čvrst sam u tome. Ta sigurnost dolazi od Boga. Ja propovijedam duhovnost povjerenja najprije u Boga, a onda u sebe. Za mene, život je borba. Tko se ne želi boriti, ne može preživjeti, bilo to u Crkvi ili izvan Crkve. Ovo što ovdje postoji neće nestati. To je jače od vas. To će trajati. Imam osjećaj da Nebo daje poseban karakter ovom kraju. Ovdje se čovjek, koji je iskren, može ponovno roditi.
Toliki milijuni koji su ovamo došli nisu sitnica! U svijetu u kojem živimo, koji je previše nemiran, koji je dekadentan, treba naglašavati ovu duhovnost povjerenja: stabilnu, trajnu, čvrstu orijentaciju čovjeka koji je sposoban duhovno se boriti. Iz povjerenja u Boga dolazi povjerenje u sebe samoga. Treba imati jasne odluke, jasne vizije, to uvijek treba vremena, ali bez toga smo u konfuziji, a naša vjera i naš Bog nisu vjera i Bog konfuzije, kaže sveti Pavao. Dakle, treba razjasniti naše koncepte i gledati praktično.
Neka nas Gospine poruke nose kroz tek započeto tisućljeće.
Ostanimo sjedinjeni u Gospodinu i u Njegovoj službi! Uvijek je teško razlučiti između onoga što je naše i onoga što je Njegovo. Tu treba paziti.»
Za blagdan Velike Gospe, u Međugorju je u privatnom aranžmanu dva dana proveo Msgr. Mario Cecchini, biskup Farno-a (Ancona, Italija), izvanredni profesor na Papinskom Lateranskom Sveučilištu u Rimu. Na blagdan Velike Gospe predvodio je Sv. Misu na talijanskom jeziku. Iako je Mgr. Cecchini želio osobno susresti i upoznati franjevce na službi u Međugorju, do tog susreta nije došlo, budući da je izuzetno velik broj hodočasnika čekao na ispovijed, pa je biskup bio zadržan u ispovjedaonici. U svoju se biskupiju vratio s vrlo pozitivnim dojmovima o svetištu Kraljice Mira u Međugorju.
Msgr. Irynei Bilyk, osbm, katolički biskup bizantinskog obreda iz Buchach, Ukrajina, drugom polovicom kolovoza 2001. boravio je u Međugorju. Msgr. Bilyk je u Međugorju prvi puta bio već 1989. godine kao svećenik, kada je - neposredno prije odlaska u Rim na tajno biskupsko ređenje - došao moliti zagovor Kraljice Mira. Ovogodišnje hodočašće bilo je njegova molitva zahvalnosti za svu pomoć primljenu od Gospe.
Msgr. Hermann Reich, biskup Papue Nove Gvineje, boravio je u privatnom posjetu u Međugorju od 21. do 26. rujna 2001. U njegovoj pratnji bio je i liječnik, Dr. Ignaz Hochholzer, redovnik reda «Barmherzige Brüder», kao i Msgr. Dr. Johannes Gamperl i Msgr. Dr. Kurt Knotzinger, obojica dugogodišnji suradnici i duhovno-pastoralni savjetnici udruge «Gebetsaktion Medjugorje» iz Beča, koja je za njih i organizirala ovo hodočašće. Molili su u župnoj crkvi, na brdima i na grobu fra Slavka Barbarića. 25. rujna navečer, pridružili su se ekipi koja je radila na prevođenju Gospine poruke. 26. rujna poslije podne, na putu kući, posjetili su Msgra. Franu Franića, splitskog nadbiskupa u miru.
«Ponajprije, dojmila me se fizička strana Međugorja: kamenje, kamenje, kamenje. To me se toliko dojmilo! Pitao sam se: Bože moj, od čega ovi ljudi žive? Drugi dojam, to je molitva. Toliki ljudi u molitvi, s krunicom u ruci: to me se jako dojmilo. Mnogo molitve. To sam ustanovio i to me se dojmilo. To su moji glavni dojmovi. Liturgija je vrlo dobra. Koncelebracije. Uvijek puna crkva, što nije slučaj u drugim crkvama na zapadu, posebno u ljetno vrijeme. Ovdje je crkva puna. Puna molitve.
Toliki razni jezici, a skoro sve se razumije. Začuđujuće je da svatko osjeća da tu pripada, nije sa strane, može sudjelovati, čak i oni koji dolaze izdaleka.
Ispovijed je jedan od plodova Međugorja. To je nešto posebno, nešto što se ne može rukama dodirnuti, ali to je velika stvar. Na Zapadu, vidi se da ljudi drugačije vide stvari. Svi su za zajedničke ispovijedi. Osobna ispovijed se više ne prihvaća. Ovdje toliki idu na ispovijed, i to je velika stvar.
Susreo sam neke hodočasnike i malo smo razgovarali. Dirnuti su i oduševljeni onim što se ovdje događa. Vrijeme je bilo prekratko da bih dobio dublji dojam.
Mislim da nam Bog, i Krist, i Gospa nude mir, ali o nama ovisi hoćemo li tu ponudi prihvatiti i ostvariti. To ovisi o nama. Ako mi nećemo, mislim da se Majka Božja i Nebo moraju pomiriti s našom slobodnom voljom, tu se tada ne može mnogo učiniti, i to je doista šteta, jer se toliko toga uništava. Ali vjerujem da Bog može pisati ravno i po neravnim redovima.
Ono što se mene u porukama dojmilo, to je mir kao glavna Gospina tema. Zatim je uvijek iznova riječ o obraćenju, o ispovijedi. To su glavne teme. Ono što me se još doima, to je da se uvijek vraća molitvi: nemojte se umoriti, molite, molite, odlučite se za molitvu, molite bolje. Mislim da se puno moli, ali se možda ne moli pravilno. Mnogo se moli, postoji količina, ali u mnogočemu nedostaje kakvoća. Mislim da moramo, prema Gospinoj želji, ne smanjiti količinu, nego sigurno popraviti kakvoću. Treba moliti bolje.
Bio sam ovdje samo nekoliko dana, i divim se vašoj službi i vašem herojstvu u radu s tolikim masama ljudi. Ova logistika je problem s kojim se ja osobno vjerojatno ne bih mogao uhvatiti u koštac! Svima vam se divim za vaš angažman i djelovanje. Rekao bih: radite i dalje djelujte u tom smjeru. Uvijek novi ljudi dolaze u Međugorje i hoće osjetiti ovu klimu, ovaj mir, ovaj duh Međugorja. Ako su franjevci sposobni to im dati, tada će mnogi sa sobom ponijeti nešto dobro što će dalje rasti kad se vrate kući. To može biti osnivanje novih molitvenih skupina, ali neka prije svega raste kakvoća molitve. Nije dovoljno da ljudi puno mole. Česta je opasnost da se ostane na molitvi usana, i da se ne dođe do molitve srca. Doista je važna kakvoća molitve: da život postane molitva.
Vjerujem da je Majka Božja ovdje prisutna, u to sam 100% uvjeren. Da nje nema, sve ovo ne bi bilo moguće, ne bi bilo plodova. Ovo je njezino djelo, u to sam uvjeren. Kad me o tome pitaju, kažem da je - prema onome što vidim i prosuđujem - Majka Božja ovdje.
Kršćanima današnjice rekao bih: molite. Nemojte prestati moliti. Iako ne vidite uspjeh koji očekujete, molite dalje, trudite se da imate dobar molitveni život. Ozbiljno uzmite međugorske poruke i molite s njima. To bih savjetovao svakoj osobi koju susretnem.»
Od 27. rujna do 4. listopada 2001, Msgr. Matthias Ssekamanya, biskup Lugazi-ja, Uganda, Istočna Afrika, bio je u privatnom posjetu Svetištu Kraljice Mira.
«Ovo mi je prvi posjet. Čuo sam za Međugorje prije šest godina. Mislim da bi ovo trebao biti centar marijanske pobožnosti. Koliko sam vidio, to je vrlo autentično katolički. Ljudi mogu obnoviti svoj kršćanski život. Moj dojam je da bi to trebalo ohrabriti. Molio sam Križni put i krunicu na brdima. Gospa je došla djeci. U Lourdes-u se ukazala djeci, u Fatimi se ukazala djeci. Ovdje također. Ovo je hodočasničko mjesto. Ne mogu suditi, ali moj osobni stav jest da bi se ove pobožnosti trebale ohrabriti. Ja imam veliku pobožnost prema Mariji. Za mene, ovo je posebna prilika da ju širim. Za Međugorje je specifična Marijina ljubav prema miru. Ona poziva na mir: pokušat ću posvijestiti ljudima da Marija želi da njezina djeca - njezin narod - žive u miru, i da taj put mira treba pripremati molitvom, pomirenjem, dobrim djelima. Po meni, sve to treba početi u obitelji.»
Kardinal Vinko Puljić, nadbiskup Vrhbosanski, Sarajevo (BiH)
Za trajanja X. redovite biskupske sinode «Biskup, poslužitelj evanđelja Isusa Krista za nadu svijeta» (30.9. do 28.10.2001.) u Rimu, Kardinal Vinko Puljić, nadbiskup Vrhbosanski, dao je intervju Silviju Tomaševiću, dopisniku «Slobodne Dalmacije» iz Rima. Taj razgovor bio je objavljen u «Slobodnoj Dalmaciji» (Split, Hrvatska) u utorak, 30.10.2001. Kardinal Vinko Puljić, nadbiskup Vrhbosanski, rekao je:
«Fenomen Međugorja je pod jurisdikcijom mjesnoga biskupa i Kongregacije za nauk vjere i tako će ostati sve dok fenomen ne dobije drugu dimenziju, dok navodna ukazanja ne prestanu, pa će se onda pristupiti drugom načinu razmatranja. Sadašnja situacija je takva da Međugorje treba promatrati na dvije razine. Na razini molitve, pokore, odnosno nečega što je čin vjere. Druga razina su ukazanja, poruke, koja će i te kako biti podvrgnuta kritičkom postupku.»
Msgr. Denis Croteau, Oblat Bezgriješne, biskup biskupije McKenzie (Kanada), bio je sa skupinom kanadskih hodočasnika na privatnom hodočašću u Međugorju od 29. listopada do 6. studenog 2001.
«U Međugorju sam prvi puta bio od 25. travnja do 7. svibnja ove godine. Došao sam inkognito; nitko nije znao da sam biskup. Čuo sam za Međugorje i znao sam da ću - ako dođem kao svećenik – biti naprijed sa svećenicima. Htio sam biti s narodom, da vidim kako narod moli, da budem kao svatko drugi, da bih stekao dojam o tome što je zapravo Međugorje. I tako sam bio s narodom. Došao sam sa skupinom od 73 hodočasnika. Nitko nije znao da sam biskup. Bio sam kršćanin. Na kraju, kad smo se vraćali u Split u zračnu luku, rekao sam: «Eto, da znate, ja sam biskup!», i ljudi su bili vrlo iznenađeni, jer im uopće nisam izgledao kao biskup! Htio sam osjetiti Međugorje kao kršćanin prije nego što se vratim kao biskup.
O Međugorju sam pročitao dosta knjiga, slušao sam kasete, imam dosta dobre informacije o vidiocima, o Gospinim porukama, a znam ponešto i o sukobu. Zato sam i bio došao inkognito, da stvorim svoje mišljenje o Međugorju. I doista me se dojmilo. Toliko me se dojmilo da sam se vratio u Kanadu i rekao ljudima: «Ako hoćete organizirati hodočašće, ja ću vas podržati, pomoći ću vam.» Tako smo organizirali hodočašće i došli smo ovamo u ponedjeljak 29. listopada, a vraćamo se 6. studenog. Proveli smo punih osam dana ovdje i ljudima se doista, doista dopalo iskustvo Međugorja. Žele se vratiti!
Ono što se mene i hodočasnika najviše doima, to je molitveno ozračje. Osobno, ono što me se najviše dojmilo zadnji put i ovaj put, to je da vidioci ne stavljaju naglasak ni na velika čudesa, ni na izvanredne stvari, ni na kraj svijeta, ni na katastrofe ili strahote, nego na Marijinu poruku, a to je poruka molitve, obraćenja, pokore, molitve krunice, življenja sakramenata, življenja vjere i ljubavi, pomaganja siromašnima itd. To je poruka. Postoje tajne, ali vidioci ne stavljaju naglasak na to. Marijina poruka je molitva. A ljudi ovdje tako dobro mole! Glasno pjevaju, glasno mole, to daje dobar osjećaj. Može se vjerovati da je to doista istina. Vratit ću se, sigurno ću se vratiti! Molim za vas i blagoslivljam vas!»
Od 7. do 11. studenog 2001. Međugorje je posjetio Msgr. Jérôme Gapangwa Nteziryayo, biskupija Uvira (Kongo). Došao je sa skupinom hodočasnika, obišao je Brda molitve i sudjelovao u večernjoj molitvi. Rekao je da je zahvalan Bogu što nam je dao ovakvo mjesto molitve.
U propovijedi u misnome slavlju na Ptujskoj gori u Sloveniji 10.11.2001., Msgr. Dr. Franc Kramberger, biskup Maribora (Slovenija), rekao je:
«Pozdravljam vas častitelje i hodočasnike Međugorske Gospe. Na poseban način danas pozdravljam našeg uvaženog i odličnog gosta oca fra Jozu Zovko. On nam je u svom izlaganju približio tajnu Međugorja.
Međugorje nije samo ime mjestu u Bosni i Hercegovini, nego Međugorje je mjesto milosti, milosno mjesto, gdje se na poseban način ukazuje Gospa. Međugorje je mjesto Božjeg milosrđa. Međugorje je sveto mjesto gdje pali ustaju, te svi koji hodočaste nalaze zvijezdu vodilju koja im pokazuje novi životni pravac. Kad bi sva moja biskupija i sva Slovenija, te cijeli svijet postao Međugorje onda ne bi bilo takvih događaja koji nas prate u ovim posljednjim mjesecima.»
Od 22. do 24. studenog 2001. kardinal Corrado Ursi, nadbiskup Napulja u miru, pohodio je svetište Kraljice mira u Međugorju. Kardinal Ursi je rođen 1908. godine u Andrii u provinciji Bari. Bio je nadbiskup više biskupija, a zadnja njegova služba bila je nadbiskup Napulja. Papa Pavao VI. imenovao ga je kardinalom 1967. godine. Sudjelovao je na dvije konklave za izbor novog pape.
Kao 94-godišnjak zaželio je pohoditi Međugorje. Zbog svog zdravstvenog stanja nije mogao putovati brodom ni avionom, pa je došao automobilom iz Napulja koji se nalazi na udaljenosti od 1450 kilometara do Međugorja. Bio je presretan kad je došao u Međugorje. Susreo se s vidiocima i bio nazočan Gospinom ukazanju. S kardinalom u pratnji bila su i tri svećenika: Msgr. Mario Franco, o. Massimo Rastrelli, Isusovac, te o. Vincenzo di Muro.
Kardinal Ursi napisao je knjižicu pod nazivom «Krunica», koja je doživjela već šest izdanja, u kojoj piše: «U Međugorju i na drugim mjestima Gospa se ukazuje.»
Kardinal je rekao: «Ovamo sam došao moliti a ne diskutirati. Želim potpuno osobno obraćenje.» Boraveći u Međugorju rekao je: «Koja radost i velika milost moći biti prisutan ovdje.» Poslije Gospina ukazanja vidjelici Mariji Pavlović – Lunetti, na kojem je bio nazočan, kardinal Ursi je izjavio: «Siguran sam da mi je Gospa izmolila oproštenje svih mojih grijeha.»