Jezik 

Ažuriranja  | Međugorje  | Poruke  | Članake i Vijesti  | Videos[EN]  | Galerija[EN] | Pregled stranica  | O ...[EN]  | Knjiga gostiju

www.medjugorje.ws » Text version » Medjugorje News & Articles » Silvia Janine Rusneac

Silvia Janine Rusneac

Gospa iscjeljuje Crkvu u Rumunjskoj

Other languages: English, Čeština, Deutsch, Hrvatski, Italiano

Silvia Janine Rusneac iz Rumunjske diplomirala je rimokatoličku i grkokatoličku teologiju. Od 1994. god. organizira hodočašća u Međugorje. Ovo je njezino svjedočanstvo:

Zovem se Silvia Janine Rusneac, dolazim iz grada Oradea na zapadu Rumunjske. Moji su roditelji katolici - majka je rimokatolkinja a otac grkokatolik - ali sam ja u vrijeme komunizma bila krštena u pravoslavnoj Crkvi, tako da sam jedina pravoslavka u obitelji! Moji roditelji nisu išli u crkvu. Majka se samo povremeno odlazila pomoliti svetom Anti… Nisam znala skoro ništa o Bogu. Vjerovala sam da postoji, ali za mene je on bio na nebu, a ja na zemlji. Nisam živjela svoju vjeru, nisam išla u crkvu, nisam ništa znala o ispovijedi… Od svih molitava znala sam samo Očenaš. Dvije sam godine studirala medicinu, ali nisam mogla podnijeti ništa što ima veze s trpljenjem, pa sam morala prekinuti.

U to vrijeme imala sam velikih problema i htjela sam umrijeti. Sjećam se da sam rekla Bogu: „Daj mi samo na sekundu moć da si oduzmem život, da nestanem. Ne želim tvoje nebo, samo želim nestati u svemiru, daj mi tu moć.“ Da mi je bio dao tu moć, mislim da bih si doista bila oduzela život… U to vrijeme, čak da mi je Bog bio rekao: „Učinit ću te sretnom“, mislim da bih rekla NE. Doista sam trpjela. To me dovelo do Međugorja…

Nisam imala pojma da se Gospa može ukazati na zemlji

U to vrijeme, bilo je to 1990, kupovala sam mnoge novine i tako sam po prvi puta čula za Gospina ukazanja. Pročitala sam jedan članak o raznim ukazanjima u svijetu i sjećam se da sam kleknula i rekla. „O Bože, kako mi je drago da si se počeo ukazivati, sad će ljudi početi vjerovati da postojiš!“ Nisam ništa znala o ukazanjima; nisam imala pojma da se Gospa može ukazati na zemlji.

Kad sam bila malena, moja me grkokatolička baka naučila moliti Očenaš. Na mene je prenijela svoje uvjerenje da je Bog moćan i dobar. I tako, u fazi najteže patnje, sjetila sam se Boga iz svojeg djetinjstva i rekla sam svojoj majci: „Idem Bogu“… otišla sam u crkvu, u jednu katoličku crkvu. Od tog trenutka Bog me držao za ruku. Mnogo godina kasnije sam shvatila da je tog trenutka sav moj život bio usmjeren prema Njemu. Tada sam se počeka raspitivati među raznim ljudima: „Jeste li čuli za Međugorje?“ Nitko nije ništa znao… U međuvremenu, moja je majka potaknula cijelu obitelj da moli za mene, jer se bojala da ću umrijeti… imala sam samo 43 kilograma… Tako smo svi počeli ići u katoličku crkvu, i svi smo počeli moliti. A ja sam počela studirati teologiju jer sam htjela saznati nešto više o Bogu.

U crkvi u koju sam odlazila srela sam jednog mladića koji je imao kontakt s Međugorjem: znao je za jednog svećenika u Budimpešti, u Mađarskoj, koji je organizirao hodočašća. Obećao mi je da će s njim stupiti u kontakt. To je bilo 1991… Sjećam se da sam rekla Bogu: „Kad bih čula da si na Mount Everestu, na vrhu Himalaje, otišla bih tamo pješice, popela bih se na planinu da Te susretnem i da s Tobom razgovaram!“ Htjela sam se baciti u Njegov naručaj i plakati… Htjela sam Boga susresti fizički! Od svih mjesta ukazanja koja je spominjao novinski članak izabrala sam Međugorje jer je to bilo najbliže Rumunjskoj. Nisam imala novaca da putujem na neko udaljenije mjesto…

Kraljica mira dala mi je svoj mir

U međuvremenu je bio uspostavljen kontakt sa svećenikom iz Budimpešte i nas dvanaestoro došlo je u Međugorje. Sve što sam imala za jelo tijekom šest dana u Međugorju bilo je pet mesnih konzervi. Nisam imala novaca, nisam imala hrane, ali me to nije brinulo! Bila sam tu, s Gospom! Ne mogu izraziti što mi je to značilo! Mislila sam da mi je to prvi, zadnji i jedini dolazak u Međugorje… pokušavala sam sve dobro zapamtiti… bila sam prilično sigurna da više nikad neću doći…

Naš vodič govorio je samo mađarski tako da nisam ništa razumjela. Nisam znala da je Međugorska Gospa Kraljica mira. Prvo ukazanje na kojem sam bila bilo je na Križevcu, što znači da se nisam morala uspinjati na Mount Everest! Bilo je to javno ukazanje za vrijeme kojega sam pokušavala razgovarati s Gospom, reći joj svoju bol, patnju i nemir. Htjela sam plakati i kukati, ali nisam mogla! Nešto vrlo snažno mi se događalo, obuzimao me dubok mir. Bio je u meni! Nisam se mogla boriti protiv tog mira koji me obuzimao. Bio je snažniji od moje boli, od moje oholosti… Od tada više nikad nisam trpjela kao prije. Nekad je moje trpljenje bilo destruktivno. Ubijalo me. Nakon tog dana na Križevcu, bilo je trpljenja u mojem životu, ali nikad nije bilo destruktivno. Mogla sam ga podnijeti uz Božju milost. Mnogo godina kasnije shvatila sam da mi je Kraljica mira dala svoj mir.

Zašto ne bih organizirala hodočašća u Međugorje?

Dvije godine kasnije ponovno sam bila u Međugorju, a onda opet i opet… nisam se bila mogla ni nadati da će tako nešto biti moguće! Nisam razmišljala o organiziranju hodočašća. Dolazila sam zbog sebe, s Mađarima, jer nitko u Rumunjskoj nije dovodio skupine u Međugorje. Kad se sjetim tih dana pomislim: kako je lijepo biti hodočasnik, a ne vođa! Imala sam vrlo dobrog duhovnika, svetog čovjeka koji mi je pomogao svojim savjetima. Ohrabrivao me neka odlazim Gospi.

Jednog dana, ljeti 1994., dok sam hodala ulicom u Rumunjskoj, ne misleći ni na što, odjednom mi je palo na pamet: Zašto ne bih organizirala hodočašća u Međugorje? Moja spontana reakcija bila je: Ne, ne, to ne bi bilo ozbiljno! Ta mi se misao ipak stalno vrtjela po glavi, pa sam o tome porazgovarala sa svojim duhovnikom. Odmah je rekao: „Učini to!“ Znala sam što to znači u praktičnom smislu: prvo otići u Budimpeštu i zamoliti svećenika da me uzme besplatno, a onda - u Međugorju - zamoliti fra Slavka za pismeni poziv, itd… I tako, bez oklijevanja, zajedno s jednom prijateljicom – prevoditeljicom – auto-stopom smo otišle u Budimpeštu u posjet svećeniku koji organizira hodočašća u Međugorje. Zamolile smo ga da nas stavi na svoj popis i onda smo - dršćući - rekle da nemamo novaca… Upitao nas je: „Zašto želite ići u Međugorje?“ Odgovorila sam: „Doista želim susresti Gospu!“ To mi je bilo već četvrto hodočašće, ovaj put s vrlo određenim ciljem: dobiti pismeni poziv od Fra Slavka za prvu skupinu Rumunja.

U Međugorju, kad sam susrela Fra Slavka, zamolila sam ga za „samo dvije minute“. Bila sam prilično prestrašena jer sam mislila da će smatrati da sam premlada za organiziranje hodočašća. Imala sam 28 godina… i bila sam na četvrtoj godini teologije… Fra Slavko je bio vrlo ljubazan i mnogo mi je pomogao. Objasnio mi je što treba raditi s hodočasnicima. Dobila sam pismeni poziv, i kad sam dovela prvu skupinu, organizirao nam je besplatan smještaj. Isto je bilo i s drugom i trećom skupinom… Mnogo nam je pomogao! Uveo me u sve što se događa u Međugorju. Nikad neću zaboraviti njegove riječi… Katkada je bio vrlo zahtjevan. Znao nam je reći što NE raditi u Međugorju…

Htjela sam s drugima podijeliti okus neba koje sam dodirnula u Međugorju

I tako sam nastavila organizirati hodočašća. Brojila sam dok nisam dovela 1.000 hodočasnika, a onda sam prestala brojati. Došla sam više od 18 puta.

Sjećam se jednog vrlo posebnog hodočašća, najljepšeg koje sam ikad imala. Dovela sam 28 siročadi iz Rumunjske, djecu od 14 do 18 godina starosti. Ta djeca nisu bila navikla na molitvu, nisu znala moliti. Sve sam im napisala na papir, ali nisu htjeli moliti. Sve su odbijali. S nama je bio jedan svećenik koji je znao raditi s djecom, pa ih nismo ni na što tjerali. U Međugorju smo stanovali u Domus Pacis, besplatno. Fra Slavko se za sve pobrinuo. Razni su ljudi dolazili i govorili djeci, svirali za njih, igrali se s njima lopte… baš kako oni vole. Na povratku, u autobusu su se natjecali tko će više moliti!

Sjećam se jednog drugog putovanja: morala sam brinuti o sedam autobusa! Kad se toga sjetim, čudim se kako sam se uopće usudila povesti 350 ljudi, sasvim sama! Uz to sam i prevodila… Kasnije sam dobila pomoć, jednog studenta teologije koji je sada svećenik.

Jednom je s nama došao jedan pravoslavni svećenik, i fra Slavko je organizirao da može slaviti pravoslavnu liturgiju u kapelici.

Jedne godine, na kraju Festivala mladih, proveli smo noć na Križevcu. Sjećam se jednog mladog Irca koji je svirao gitaru i pjevao… moglo se čuti kako ljudi dišu. Totalna tišina, samo njegov glas koji pjeva Bogu… kao u raju… željela sam da taj trenutak potraje zauvijek. Bilo je to kao vječnost, trenutak koji vječno traje. To sam htjela podijeliti s drugima… Božju ljubav, nadu koju On daje, Njegovu ljepotu, Njegovu radost koja traje… zato sam počela organizirati hodočašća… Nakon svih tih godina, shvatila sam da sam htjela podijeliti sa svim svojim prijateljima, a onda i s drugim Rumunjima, okus neba koje sam dotaknula u Međugorju…

Najveći dar mojega života je Međugorje. Nemam riječi da to objasnim, treba dosta hrabrosti i nešto nesvjesnosti da se organiziraju hodočašća… Jako sam zahvalna Gospi, i jako sam zahvalna fra Slavku koji mi je puno pomogao kad sam bila dosta izgubljena. Bio je doista svet čovjek. Govorio nam je da moramo Međugorje sačuvati autentičnim, da ne smijemo ništa dodavati i ništa oduzimati, izbjegavati duhovni turizam, izbjegavati stvari koje nemaju veze s Međugorjem jer to može dovesti do konfuzije, pa će hodočasnici izgubiti iz vida ono što je bitno. To mi je govorio fra Slavko, i mislim da je važno to ne gubiti iz vida.

Bog nam mnogo daje, uči nas i priprema

Jedna mi misao pada na pamet: eto što se može dogoditi kad netko Bogu kaže DA! To DA postaje veliko stablo… Sviđa mi se što piše u Talmudu: „Ako spasiš jednu jedinu osobu, spasio si cijeli svijet!“ Sretna sam što su Gospine poruke sada poznate u Rumunjskoj. Mislim da me Bog na to pripremao od djetinjstva. Majka mi je Francuskinja, rođena u Parizu, tako da je moj prvi jezik francuski. U školi sam učila engleski, na fakultetu sam studirala teologiju… Bog nam mnogo daje, uči nas i priprema. Jedino što moramo učiniti je reći DA. Katkada pomislim: Što bi bilo da onda nisam bila rekla DA? Možda bi netko drugi počeo voditi hodočašća, možda mnogo kasnije… možda bi to bio netko tko nema nikakvo teološko znanje ni kulturu… Tko zna? Vrlo je važno širiti poruku…

U međugorskim molitvenim skupinama u Rumunjskoj, grkokatolici, rimokatolici i pravoslavni su sjedinjeni

U Rumunjskoj imamo grkokatolike, rimokatolike i pravoslavne kršćane. Rimokatolički Vikar iz grada Oradea došao je u Međugorje da vidi svojim očima. Neki katolički biskupi vrlo dobrohotno gledaju na Međugorje. Mnogi pravoslavci dolaze u Međugorje jer imaju veliku ljubav prema Gospi. Ne dolaze zbog rimokatoličke Crkve, nego zbog Gospe. Kad dođu u Međugorje, ja im pokušavam objasniti neke stvari koje nisu znali. Nešto vrlo posebno u Međugorju je klanjanje. Pravoslavci to vole, kažu da se osjećaju kao u raju. Nigdje ne možete naći ništa slično. Ne želimo da itko mijenja svoju vjeru, to bi uzrokovalo ogromne poteškoće u našoj situaciji u Rumunjskoj koja je već vrlo složena, ali svatko može slobodno doći ovamo i susresti Gospu. Ona mijenja ljudske živote.

U Rumunjskoj pokušavamo učiniti nešto slično međugorskom večernjem molitvenom programu. Gospa iscjeljuje Crkvu u Rumunjskoj: grkokatolike, rimokatolike i pravoslavne. Svi smo mi Gospina djeca. U međugorskim molitvenim skupinama u Rumunjskoj, grkokatolici, rimokatolici i pravoslavni su sjedinjeni!

 


 

PC version: Ova web stranica | Medjugorje | Ukazanja  | Poruke  | Članake  | Galerija[EN]  | Medjugorje Videos[EN]