Jezik 

Ažuriranja  | Međugorje  | Poruke  | Članake i Vijesti  | Videos[EN]  | Galerija[EN] | Pregled stranica  | O ...[EN]  | Knjiga gostiju

www.medjugorje.ws » Text version » Medjugorje News & Articles » Razgovor: Obitelj MacFarlane-Barrow

Razgovor: Obitelj MacFarlane-Barrow

Other languages: English, Čeština, Hrvatski

U listopadu 2004, Magnus MacFarlane-Barrow i njegova sestra Ruth Black bili su u Međugorju sa skupinom hodočasnika iz Škotske. S njima je za Radio «Mir» Međugorje razgovarala Višnja Spajić.

Potaknuta Gospinim ukazanjima u Međugorju, obitelj MacFarlane-Barrow iz Škotske osnovala je centar za duhovne vježbe «Craig Lodge House» i molitvenu zajednicu «Craig Lodge Community» (http://www.craiglodge.org), kao i humanitarnu organizaciju «Scottish International Relief» koja kroz projekt «Mary’s Meals» školskoj djeci osigurava svakodnevni topli obrok u Africi, Aziji i Južnoj Americi (http://www.sircharity.org).

Višnja Spajić: Dragi Magnus, draga Ruth, Vi ste mnogo više od hodočasnika. Vi ste vjernici koji su pokazali svoju vjeru na djelima. Možete li nam reći nešto više o tome?

Ruth Black: Prvi put došli smo u Međugorje po Božiću 1982, jer smo bili nešto pročitali u našim novinama u Škotskoj. Radilo se o doslovno samo jednom retku koji je kazao da se Gospa ukazuje djeci u Hercegovini. Nije bilo navedeno ni ime mjesta. Uvijek su nas zanimali Lurd i Fatima, pa kad smo pročitali da se ova ukazanja sada događaju, odmah smo duboko poželjeli otići i osobno vidjeti. Uvjerili smo roditelje da nas puste. U skupini nas je bilo desetoro: dvojica moje braće, moji rođaci, ja… Došli smo i odmah povjerovali. Stigli smo upravo na vrijeme za misu. Vjera ljudi bila je tako vidljiva da smo znali da je sve istinito. Tih dana nije bilo mnogo posjetitelja, pa nas je fra Slavko smjestio u obitelji svoje sestre Sofije. Njezina djeca bila su naših godina pa smo od njih čuli međugorsku priču. Svjedočanstvo tih gostoljubivih i časnih ljudi još nas je više utvrdilo u vjeri. Taj boravak u Međugorju duboko nas se dojmio i promijenio je naše živote. Bila je to potvrda istine o našoj vjeri, potvrda postojanja neba, pakla i tih stvarnosti. Iako je ovaj svijet divan, on nije sveukupna stvarnost. To smo ponijeli sa sobom kući.

Što se onda dogodilo?

Magnus: Po našem povratku s tog prvog putovanja, naši su roditelji bili vrlo začuđeni jer su u nama primijetili veliku promjenu: svake večeri molili smo krunicu, postili smo… Kao i mnogi drugi ljudi, mislili smo da će ta ukazanja trajati tek kratko vrijeme, pa smo htjeli da i naši roditelji što prije dođu, i došli su. Bili su dirnuti baš kao i mi, pa su jednog dana odlučili Bogu predati svoj hotel i pretvoriti ga u centar za duhovne vježbe. Počeli smo pozivati ljude iz cijele Škotske i govorili smo im o međugorskim porukama. Naša biskupija daje nam veliku podršku. U kući imamo Presveto, svake nedjelje imamo misu, i mnogi razni ljudi dolaze i vode duhovne vježbe. Fra Slavko i vidjelica Marija bili su kod nas prije mnogo godina. Kao obitelj, kao zajednica, i mi vodimo duhovne vježbe.

Koji su sada plodovi tih duhovnih vježbi?

Magnus: Mnogi koji su dolazili na duhovne vježbe pokrenuli su molitvene skupine u svojim župama. Mnogi su došli u Međugorje da bi i sami iskusili. S godinama, polako, okupila se mala zajednica koja želi ići putem na koji nas Gospa poziva. Neki od nas tu žive sa svojim obiteljima, neki koji nisu u braku dolaze u zajednicu živjeti godinu dana pa poslužuju ljude koji imaju duhovne vježbe. Želimo ići tim putem zajedno.

Osnovali ste i humanitarnu organizaciju «Scottish International Relief»…

Magnus: Nismo to uopće planirali. Kad smo 1992. vidjeli kako ljudi ovdje trpe, imali smo želju pokušati dovesti kamion humanitarne pomoći za izbjeglice. Ljude koji su dolazili k nama na duhovne vježbe zamolili smo da donesu osnovne stvari: odjeću, hranu i lijekove, i to smo dovezli ovamo. Vratili smo se kući misleći da smo obavili svoje, ali Bog je imao sasvim drugačiji plan: u Škotskoj su nas dočekale mnoge stvari koje su ljudi u međuvremenu prikupili, pa smo odlučili nastaviti dokle god ljudi budu davali. Netko nam je bio poklonio veliki kamion i ja sam ga počeo voziti. Dovozili smo lijekove u Mostar i na razna mjesta u Bosni. U istočnu Europu smo dovezli pomoć u vrijednosti od 10 milijuna funti. Osjetili smo se potaknuti pomoći i u drugim zemljama. U Rumunjskoj radimo s napuštenom djecom zaraženom SIDOM, mnogo radimo i u Africi i u Latinskoj Americi.

«Marijini ručkovi» (“Mary’s Meals”) osiguravaju 11000 dnevnih obroka za djecu. Je li to lako?

Magnus: Na neki način je lako. «Marijini ručkovi» su Gospin projekt od samog početka i ona se za to brine. Sve je počelo 2002. kad je zavladala glad u Malaviju, kad smo počeli dijeliti dnevne obroke za 200 siročadi u jednoj školi. S Gospinom pomoći, sad hranimo 11000 djece svaki dan. Ljudi pomažu, posebice za «Marijine ručkove». Danas za oko 10 dolara možemo hraniti jedno dijete u Malaviju tijekom cijele školske godine. Ljudi pomažu na razne načine, nije sve samo u davanju novca. Vrlo važan dio «Marijinih ručkova» je doprinos dragovoljaca u Malaviju. «Marijini ručkovi» sastoje se od mnogo malih djela ljubavi. Vrlo sam sretan što mogu susresti ljude kojima pomažemo. Često imam dužnost prenositi njihovu zahvalnost svim onima koji toliko čine u Škotskoj, u Americi, u Australiji, na Novom Zelandu… Nedavno smo susreli jednu tipičnu obitelj koju pomažu «Marijini ručkovi»: samohrana žena odgaja četvoro djece. «Marijini ručkovi» koje primaju u obližnjoj školi jedini su im obroci u cijelom danu. Prije toga, djeca nisu mogla ići u školu jer su morala pomagati majci. Možemo dati samo ono što primamo od Boga. Na prvom mjestu je molitva, život u krilu Crkve, i tek onda možemo davati. Nismo sami od sebe odlučili činiti sve ovo. Bili smo na poseban način pozvani na ovo djelo. Zahvaljujemo Bogu što nas na mali način uključuje u svoj plan.

Ruth: Mi smo dio molitvene zajednice. Kad smo odsutni, kao na primjer kad odemo u Malavi, članovi naše zajednice i naše obitelji ostaju kod kuće, mole i zagovaraju za nas, što nam daje ogromnu snagu. Ogromna je čast raditi na ovaj način i služiti siromašnima na naš skroman način, i stalno za to Bogu zahvaljujemo.

Što za Vas znači vjera, Evanđelje, Međugorje?

Magnus: Vjera, Evanđelje i Međugorje su u središtu našeg života, našeg obiteljskog života. To je za nas najvažnije. Početak svega je molitva i život po Gospinim porukama. Ne radi se o tome da se nekud ide i da se nešto radi, nego da se svakodnevno čini ono što Gospa od nas traži. Tada će nas možda Gospodin pozvati da uradimo i nešto drugo.

S 36 odnosno 42 godine, s četvoro odnosno petoro djece, jeste li vi neobične obitelji?

Ruth: Da, ljudi drže da smo sasvim neobični! U Škotskoj živi samo mali postotak katolika. Odgojeni smo kao katolička obitelj pa smo možda navikli da smo drugačiji od naših prijatelja. Moj muž bio je u skupini koja je došla u Međugorje i uvijek smo željeli imati veliku obitelj.

Magnus: Svoju sam ženu susreo kad sam vozio humanitarnu pomoć za vrijeme rata. Ona dijeli moju vjeru. Nismo odlučili imati djecu da bismo dali nekome primjer. Djecu imamo iz ljubavi. U selu u kojem živimo, obitelji su imale po dvoje ili manje djece, ali primjećujem da sada ima nekoliko obitelji s četvoro ili petoro djece. Mislim da su neki smogli hrabrost za to gledajući obitelj moje sestre.

Kako vidite obitelj budućnosti?

Ruth: Velika je pomoć biti član molitvene zajednice. Obiteljski život je pod velikim pritiskom. Mediji djecu stalno bombardiraju porukama koje nisu u skladu s naučavanjem naše vjere. Sve više uviđam važnost života u zajednici s istomišljenicima, možda posebno u vrijeme kad djeca ne žele slušati svoje roditelje: tada mogu dobiti istu poruku od ljudi koje poštuju unutar zajednice. Molitva je ključ.

Magnus: Ništa nije važnije od svakodnevne obiteljske molitve.

 


 

PC version: Ova web stranica | Medjugorje | Ukazanja  | Poruke  | Članake  | Galerija[EN]  | Medjugorje Videos[EN]