Intervju

Sestra Hannah, Njemica, rođena 1962, već je 15 godina član Zajednice Blaženstava koju je 8. prosinca 2002. g. Papinski Savjet za laike službeno priznao kao Međunarodnu privatnu udrugu vjernika papinskog prava. Po zanimanju socijalni radnik s dodatnom izobrazbom za psihoterapeuta, djelovala je u kućama Zajednice u Njemačkoj, Francuskoj, Švicarskoj i na Filipinima, a sada već skoro tri godine živi u Međugorju.

U južnoj Francuskoj, u kući zvanoj «Chateau Saint Luc», zajednica Blaženstava već 25 godina pomaže ljudima s psihičkim ili duhovnim problemima. Osim toga, kroz brojne seminare koje održava, Zajednica prenosi stečeno iskustvo kršćanima koji po svojem zvanju stoje u službi pomoći čovjeku (liječnicima, svećenicima, nastavnicima i sl.). U to ime, sestra Hannah ima poslanje dalje predavati sadržaj tamo razrađenih seminara. (Na primjer: Osjećaj krivnje i praštanje, Postupanje s osjećajima, Iscjeljujući odnosi, Iscjeljenje u krilu Svete Obitelji, Postupanje s krizama - posebno kriza srednjih godina, tzv. «Midlifecrisis», Duhovno praćenje, Razlikovanje zvanja, Tehnike razgovora…)

U Međugorju, sestra Hannah stoji u službi savjetovanja i dušobrižništva, sa specijalizacijom za osobe koje su se posvetile Bogu.

S njom je razgovarao fra Dario Dodig.  

Fra Dario Dodig: Sestro Hannah, vi djelujete na području dušobrižništva i savjetovanja. Što je važno kad želimo pomoći čovjeku?

Sestra Hannah: Kada doista želimo pomoći čovjeku važno je krenuti od onoga što taj čovjek treba. Na seminarima najprije učimo slušati. Prvo pitanje uvijek bi trebalo biti: «Što muči ovu osobu, što joj treba da bi joj bilo bolje?» To nije uvijek ono isto što bih ja možda trebala u njezinoj situaciji. Radi se o njezinom trpljenju, njezinim pitanjima. Na primjer, kad netko žalostan dođe k meni, mogla bih misliti: «Ova osoba sada treba utjehu». Ali možda taj čovjek jednostavno želi trenutak tišine, ili smjeti plakati preda mnom. Kad želimo nekome pomoći, često mu pokušavamo nametnuti naše osobne odgovore.

Nedavno, na kraju jednog seminara, jedan čovjek je rekao: «Do sada sam mislio ovako: "Kad bi ljudi samo htjeli slušati, imao bih tako krasne odgovore za njih!" Na ovom sam seminaru razumio da je moja zadaća slušati da bi čovjek našao svoje osobne odgovore.»

Vi ste u ovoj službi kao posvećena sestra. Koja je uloga vjere i Crkve u iscjeljenju?

Sestra Hannah: U našem društvu, u Njemačkoj zasigurno, postoje mnoge ponude da bi se pomoglo ljudima u životnim krizama. Mislim da mi kršćani i Crkva možemo dati odgovore koje svijet ne može dati. Željela bih to pokazati na primjeru osjećaja krivnje. Čovjek s jakim osjećajem krivnje može u psihoterapeutu naći osobu koja će mu pomoći bolje shvatiti kako je došlo do nekog određenog ponašanja, te da on nije jedini krivac za to. Psihoterapeut pak ne može dati oprost. Ne može poput svećenika reći: «U Božje ime dajem ti oproštenje za sve tvoje grijehe». S druge strane, ispovjedniku koji ne poznaje psihološke mehanizme bit će teško uvjeriti neku skrupuloznu osobu koja ima bolesni osjećaj krivnje da joj je Bog doista oprostio.

Evo jednog drugog primjera: Za vrijeme izobrazbe studirala sam nove oblike terapije koji su usmjereni prema uspjehu, prema tome da čovjek otkrije svoje kvalitete i da ih razvije. Pri tom sam se uvijek iznova čudila kako je Bog čovjeka stvorio divnog i velikog. Te nam terapije ipak ne mogu dati odgovor na pitanje trpljenja. Vjera može pomoći naći dublji smisao života usprkos trpljenju ili čak zahvaljujući trpljenju. Ovdje se nalaze granice čisto humanističke psihoterapije. Samo u kršćanstvu postoji Bog koji je došao trpjeti s čovjekom i čovjeka otkupiti.

Mnogi se ljudi utječu Gospi za pomoć. Zašto tako mnogi dolaze u Međugorje?

Sestra Hannah: Ono što nam danas treba je unutarnje iscjeljenje, iscjeljenje srca, jer sve više ljudi dolazi iz slomljenih obitelji. U Njemačkoj i u drugim zapadnim zemljama danas je iznimka da dijete živi s roditeljima koji su njegovi tjelesni roditelji, i da su sva djeca u obitelji djeca istih roditelja. Zbog toga mnogi mladi trpe od unutarnje nesigurnosti i teško im je vjerovati da mogu biti prihvaćeni i ljubljeni. Tako dolazi do ovisnosti, depresija, pokušaja samoubojstva itd. Međugorje je za mene odgovor za današnje vrijeme, mjesto mira, pomirenja i iscjeljenja. U Međugorju su ispovjedaonice vrlo važne i ovdje se radi o obraćenju koje je u prvom redu odvraćanje od zla i od grijeha, ali odmah zatim i okretanje prema ljubavi i životu.

Marija u porukama uvijek kaže: Otvorite svoja srca! Iz psihološke perspektive znam da zbog unutarnjih rana razvijamo neke mehanizme da bismo se zaštitili. Zbog straha smo razvili zaštitne mehanizme zbog kojih nismo sposobni imati potpuno povjerenje ni u koga. Ako je netko u djetinjstvu bio odbačen od roditelja, ne može vjerovati da ga Bog neće odbaciti. Ako je nekoga otac tukao bit će mu teško vjerovati da mu Bog ne želi nikakvo zlo. Za ljude koji imaju takve vrste rana otvaranje srca je svaki puta čin povjerenja, korak u vjeri. U Međugorju, Marija liječi naša srca da bismo mogli ponovno postati sposobni krenuti putem otvorenosti i povjerenja, da bismo mogli više primiti od punine Božje milosti.

Ovo što kažete budi veliku nadu. Recite nam kako se u Međugorju može konkretno krenuti putem unutarnjeg iscjeljenja?

Sestra Hannah: Najprije bih željela naglasiti da sam radila već prije dolaska u Međugorje, u Njemačkoj i u Francuskoj. Ovdje sam svjedok iscjeljenja kakva nigdje drugdje nisam vidjela. Marija nam ovdje daje predivne mogućnosti koje pomažu u iscjeljenju. To bi se moglo nazvati «međugorskom terapijom». Ona je vezana uz razne oblike molitve i uz razna mjesta: Krunica, Križni put, večernji program, molitva na Podbrdu i na Križevcu.

Kako molitva krunice može pomoći u procesu iscjeljenja?

Sestra Hannah: Pitala sam se katkada zašto Isus nije došao na ovaj svijet kao odrastao čovjek. Zašto je Bog htio da Isus bude začet u majčinom krilu, da dođe na ovaj svijet kao mala beba koja mora tek rasti? Zašto je bilo potrebno da sve to proživi? Mislim da to nije bilo u prvom redu zbog njega samoga, nego zbog nas. U katoličkoj Crkvi vjerujemo da je Marija bez istočnog grijeha. I to je za nas, jer trebamo Majku koja je bezgrešna.

U razmatranju krunice, posebno u razmatranju radosnih otajstava, imamo mogućnost iscjeljenja našeg osobnog životnog puta. Navještenje je trenutak Isusova začeća: Marija je rekla DA, htjela je tog Sina. Tu je izvor iscjeljenja za sve one koji misle da nisu bili željeni, čije je začeće bio neka vrsta «nezgode». Kod Marijinog pohoda razmatramo onih devet mjeseci koje je Isus proveo u neokaljanom bezgrešnom majčinskom krilu. U ovom otajstvu nalazimo iscjeljenje za rane koje smo zadobili u majčinom krilu, na primjer zbog pokušaja pobačaja. Radost zbog Isusova rođenja može u nama probuditi radost zbog našeg rođenja. Prikazanje u hramu daje nam mogućnost prikazati Bogu naše rano djetinjstvo i trpljenje koje smo tada doživjeli, a kod Našašća Isusovog u hramu Bogu prikazujemo našu mladost.

Na ovaj način krunicu možemo razmatrati sami ili s drugima, to može biti molitva za sebe osobno ili za druge. Posebne milosti primamo kada na ovaj način molimo na samom Podbrdu. Iz osobnog iskustva kažem da je najveća milost iscjeljenja ovdje u Međugorju upravo ovaj oblik razmatranja Krunice. To je autentičan i istinski put našeg duševnog i psihičkog iscjeljenja.

Već ste rekli da su Podbrdo i Križevac mjesta iscjeljenja. Možete li o tome nešto više reći?

Sestra Hannah: Podbrdo je mjesto puno mira i spokoja. Ljude koje pratim često svakog dana pošaljem na Podbrdo da tamo provedu neko vrijeme u Marijinoj nazočnosti. Tamo sjede, gledaju i pričaju Mariji što god im padne na pamet, što ih brine i čemu se raduju – poput djeteta u majčinom krilu. Milost Božje nazočnosti na Podbrdu čini mi se vrlo majčinskom.

U usporedbi s Podbrdom, Križevac ima nešto muževno u sebi. Grublji je, viši, strmiji. U razmatranju Križnog puta nalazimo se pod pogledom Oca koji vidi trpljenje svog Sina.

Tu nalazimo još jednu pomoć na putu iscjeljenja: često pozivam ljude da sami ili sa mnom odu na Križevac i tamo mole - ne Isusov Križni put nego svoj osobni životni put trpljenja. Od postaje do postaje podsjećaju se na teške trenutke svog života, kada su im se ljudi rugali ili ih sramotili, kada su morali nositi križ koji im se činio pretežak (bolest, smrt neke drage osobe itd.). Često se tamo «hrvaju» s Bogom i čak mu kažu: «Ne želim da mi se tako nešto čini. Ne slažem se s tim što se dogodilo!» Bog čuje taj krik! Negdje na putu dolazi do promjene perspektive: osoba shvaća da joj nije Bog poslao to trpljenje, nego da su ljudi učinili greške, prema njoj nepravedno postupali, povrijedili ju, ali da je Bog na njezinoj strani, da vidi trpljenje i da trpi s njom kao što je trpio sa svojim Sinom. Tada molitva Križnog puta vodi do dubokog pomirenja s Bogom i pomirenja s vlastitom životnom pričom.

Zar nije Marija sama onaj terapeut koji nas vodi Bogu, jedinom iscjelitelju tijela i duše?

Sestra Hannah: Marija ovdje doista uzima svoju ranjenu djecu pod svoje krilo. Okuplja nas kao majka i uvijek nam ponavlja: «Ljubim vas, molim za vas, želim vam pomoći, žalim da otkrijete koliko vas Bog ljubi». 1. siječnja 2002. bili smo na Podbrdu na jednom ukazanju s Marijom Pavlović. Gospa nam je rekla samo jednu rečenicu koja za mene sažima sve poruke: «Ne zaboravite da sam vaša Majka i da vas ljubim.» Mislim da odgovor na mnoge naše rane i probleme leži upravo u toj njezinoj ljubavi prema nama.

Rekla bih još nešto o ovdašnjem večernjem programu u crkvi. Ta tri sata molitve podsjećaju me na majku koja drži dijete u naručju, nešto mu pjeva i priča, uvijek isto, a da dijete baš i ne razumije što mu se govori. To je tako za većinu stranaca. Taj ritam, ta melodija krunice za mene su poput tepanja majke koja dijete ljulja u naručju. Ne govori se uzalud o «Majci Crkvi», ona nas hrani riječju i kruhom života, daje nam sigurnost i zaštitu. Ljudi koji ovamo dolaze na jedno vrijeme iscjeljenja često kažu: «U ta tri večernja sata u crkvi osjećam se zaštićen, u miru, cijela duša mi se smiruje».

Često se susretali pokojnog fra Slavka…

Sestra Hannah: 1993. godine, za vrijeme rata, imala sam priliku provesti tri mjeseca ovdje u Međugorju. To je bilo razdoblje kad meni osobno nije bilo jako dobro. Moji poglavari nisu znali kako da mi pomognu pa su me poslali fra Slavku. Tada sam s njim prošla jedan mali terapeutski put. Za tih mjeseci naučio me je prije svega sanjati. Uvijek me je iznova pitao: «Što si želiš, što sada trebaš?» Bilo mi je jako teško znati što zapravo želim a još teže to izgovoriti. Jednom je rekao – i to neću nikada zaboraviti: «Smiješ si sve željeti i smiješ mi sve reći, čak kad bi to bilo i "Slavko, skini mi mjesec s neba". To ne mogu, ali ti to smiješ željeti i to mi smiješ reći.»

Kroz to iskustvo s fra Slavkom u meni se probudila želja postati psihoterapeut. Nakon toga sam svake godine dolazila u Međugorje i svaki puta smo se nalazili, te je on tako slijedio moju izobrazbu. Tri mjeseca pred njegovu smrt zajednica me je poslala u Međugorje da i sama budem u službi terapije i savjetovanja. I tada sam susretala fra Slavka. U jednom razgovoru namignuo mi je i smiješeći se rekao: «To je malo i moja krivnja da ti to sada radiš!» I to je doista istina! Katkada, kada ne znam kako dalje s ljudima koje pratim, molim se fra Slavku: «Sada moraš pomoći!» I on to i učini!