Jezik 

Ažuriranja  | Međugorje  | Poruke  | Članake i Vijesti  | Videos[EN]  | Galerija[EN] | Pregled stranica  | O ...[EN]

www.medjugorje.ws » Text version » Medjugorje News & Articles » Povijesno teološki kontekst Međugorskih ukazanja » Novo poimanje vjere: vjera kao plod iskustva - Povijesno teološki kontekst Međugorskih ukazanja

Povijesno teološki kontekst Međugorskih ukazanja

Other languages: English, Deutsch, Français, Hrvatski, Polski

Novo poimanje vjere: vjera kao plod iskustva

Istodobno, dok na sceni imamo studentske nemire krajem šezdesetih godina, na religijskom području susrećemo neobične pojave, gotovo bismo rekli postmodernu. Mladi se zanose Isusom, stvaraju se komune Jesus People, te glazbeni izričaj u rock operi Jesus Christ Superstar. Kao osoba Isus je simpatičan, skinuti su mu božanski atributi, trga ga se iz Crkve. Isus da - Crkva ne, to je krilatica u mnogim ustima. Sabor je učinio svoje spram većeg personalizma u Crkvi ali i spram većeg personalizma u činu vjere. Do Sabora je prevladavala slika Crkve kao Kristova mističnog tijela, na Saboru se probila ideja i pojam naroda Božjeg, dok dogmatska konstitucija o Božjoj Riječi, odnosno o Objavi veli izričito, kad se govori o vjeri sljedeće: "Bogu objavitelju treba odgovoriti 'poslušnom vjerom' (Rim 16,26;2 Kor 10,5-6), kojom čovjek čitava sebe slobodno Bogu izručuje stavljajući na raspolaganje 'Bogu objavitelju potpuno i odano služenje uma i volje' i dajući slobodan pristanak objavi koju je On dao. A da uzvjerujemo, treba nam Božja milost, koja predusreće i potpomaže, i iznutrašnja pomoć Duha Svetoga da srce pokrene i k Bogu ga obrati, otvori oči duši i dadne 'svima ugodnost pristanka i vjerovanja istini'. A da objavu neprestano sve dublje proničemo, isti Duh Sveti vjeru sveudilj usavršuje svojim darovima"(Dei Verbum 5).

Ako se usporedi ovo s onim što je kazano na Prvom vatikanskom koncilu, onda je posrijedi bitna razlika. Svjedoci smo u posljednje vrijeme i obrata u poimanju vjere. Nije više problem vjerovanja u dogme, u vjerske istine i njihova prihvat u životu, već je problem vjerskog iskustva. Taj elemenat iskustva prevladava u gotovo svim religijskim pitanjima i problematici. Iskustveni elementi i momenti postali su, gotovo bismo rekli, uvjet za nečiju spremnost vjerovati i dati nekome svoje povjerenje, odn. srce (lat. Credo = cor do). Kao da je postalo nepisanim pravilom: Daj mi svoje iskustvo, pokaži mi svoje iskustvo, pa ću ti vjerovati. To bi se susljedno dalo svesti na problem koji je napose danas aktualan. Naime, sve dosada bijaše temeljno pravilo za prenošenje vjere posredovanje određenog poklada znanja, informacija vjere i vjerskih sadržaja. Međutim, informacija ma koliko bila potpuna, sa sobom nosi uvijek deficit. To napose u suvremenoj duhovnoj situaciji sve više gubi temelj i osnovicu. Nema toga što bi se dalo dokazati ili što bi trebalo našim suvremenicima dokazivati, jer su oni zreli i odrasli. Nisu više u stanju nezrelosti. Ni Isus nije činio znamenja i čudesa da bi nekome nešto dokazao, već da bi ljude uvodio i uveo u tajnu svoje osobe i poslanja te u tajnu povjerenja i vjere.

Zato je potrebno, a to se čini u Međugorju, prijeći s instruktivnog modela prenošenja vjere na inspirativni. Naime, Duh Božji djeluje u pojedincima i pojedinac se otvara onome što Duh nadahnjuje. Moguće je ovdje navesti primjer teologa K. Rahnera. Potkraj svog života, negdje na pragu vječnosti, žalio se na mrzlo, zimsko vrijeme u Crkvi, na hladnu Crkvu. Pod tim je vjerojatno mislio na restaurativne smjerove u samoj Crkvi, zaleđene teološke fronte, zamorenost ekumenskog pokreta te preslab odjek samog Sabora i suvremene teološke misli u široj javnosti. Ali, i ispod zimskog snijega i mraza kriju se klice novoga proljeća, rađa se novi život i proljeće se postupno budi. Zato je isti Rahner mogao reći s pravom kako će vjernik, kršćanin sutrašnjice i idućeg stoljeća biti mistik ili ga uopće neće više biti. S kojim pravom izriče to jedan Rahner? Vjera i molitva, odnosno znanstvena teologija i mistika su uvijek nerazdvojivi. Nema jednoga bez drugog. Nutarnje osmišljenje i potvrda te tvrdnje proistječe iz same činjenice kako samo mistički produbljena vjera može čovjeku podariti nutarnji smisao u traženju vlastitog identiteta, čovjeku koji nosi sa sobom egzistencijalne strahove te egzistencijalne nevolje. Nismo li suočeni sa sindromom reinkarnacije što je u biti samo plod neuspjele potrage za vlastitim identitetom. U takvom suzviježđu imamo mistički odgovor, odnosno mističku epohu kao odgovor, kao put do vlastitog cilja. U ovom pak slučaju put je sam cilj, odnosno cilj je put.

U središtu svake mistike stoji Pavlova misao koju nije dovoljno iscrpla ni teologija a ni duhovnost, naime, "živim, ali ne više ja, u meni živi Krist" (Gal 2,20). Kršćanstvo sutrašnjice ne smije niti može ostati u vlastitim predvorjima, ono mora prodrijeti u središte svojih mogućnosti. Što se više to zbiva, to se snažnije mijenja njegov lik, to se više usmjeruje prema svojoj mističkoj formi. Po tome onda kršćanstvo postaje religijom nade, slobode i mira. Ponajprije pak nadilaženja egzistencijalnih strahova budući da je suvremeni čovjek okružen strahovima, sputan u svojoj životnoj energiji, nesposoban prihvatiti sebe i svoju budućnost, te živi okrenut leđima svojoj sutrašnjosti. Njemu je nemoguće pomoći poticajima koji bi ga pokrenuli da izdrži izazove sadašnjosti te se okrene sutrašnjosti s pouzdanjem i povjerenjem. Već je filozof egzistencije Karl Jaspers rekao kako je životni strah, nikad kao danas nazočan u tolikoj mjeri u srcu suvremenog čovjeka, postao čovjekovim grozomornim pratiteljem. Strah je jednoznačna značajka suvremenog čovjeka, on je kiselina koja izjeda svaku životnu radost te rastače volju za životom. Stoga je vjera jedina istinska opreka i protulijek takvu strahu jer nas vjera usidruje u zbiljnosti nazočnog Boga u povijesti, dok nam strah uzima nosivo tlo ispod nogu. Prestrašeni čovjek visi nad ponorom ništavila. Takav strah urađa također i nemogućnošću istinske komunikacije među ljudima, jer, tko je u strahu, nije sposoban artikulirati drugome svoje stanje i nevolju. Prestrašenu čovjeku staje riječ u grlu. Zadnja riječ, zapravo sažetak cjelokupne Isusove kerigme u Ivanovu evanđelju u Isusovu oproštajnom govoru, glasi: "U svijetu ćete imati strah, ali ne bojte se. Imajte povjerenja jer sam ja pobijedio svijet"(usp. Iv 16,33).

Ovaj suvremeni čovjek, bogotražitelj, treba vjeru svjedoka, a ne intelektualno obrazlaganje ili dokazivanje. On više polaže na svjedočanstvo osvjedočenih nego na pamet učenih, a vjera se ne prenosi toliko intelektualnim načinom koliko svjedočenjem onih kojih svojim životom i patnjom daju vjeri novi smisao i vjerodostojnost. Vidljivo je to napose u nekdašnjem komunističkom bloku gdje se vjera pokazala snažnijom od tzv. znanstvenog socijalizma upravo svjedočanstvom i poniznošću patnika u čijem je životu postala vidljivom nada i obećanje vjere. Ta vjera nije rezignacija ili povlačenje odn. uzmak u iracionalnost pred opasnostima praktičnog uma, već je ona courage to be, odvažnost prema biti i bitku te proročki poziv i zamah prema prostranstvima u koje poziva cjelokupna zbilja oko nas. S jedne strane se danas širi sve više odbojnost prema razumu i znanosti, tehničkoj racionalnosti, pa je stoga od krajnje važnosti isticati bitnu logičnost naše vjere kako bi ona bila logike latreia (usp. Rim 12, 3) tj. razumsko štovanje i prinos, životna sinteza cijela čovjeka, a ne plod iracionalnog skoka u nešto nepoznato. Po sebi misterij nije iracionalnost, već krajnja dubina božanskog uma u koji ne možemo prodrijeti svojim ograničenim ljudskim očima. Zato sv. Ivan i može reći: U početku bijaše Logos, tj. stvarateljski Um, smisaodavna snaga božanske spoznaje i početak svih stvari. Na čovjeku je otkriti tragove toga božanskog Uma te u tom smjeru razvijati i tumačiti smisao stvari i stvorene zbiljnosti.

 


 

PC version: Ova web stranica | Medjugorje | Ukazanja  | Poruke  | Članake  | Galerija[EN]  | Medjugorje Videos[EN]