Jezik 

Ažuriranja  | Međugorje  | Poruke  | Članake i Vijesti  | Videos[EN]  | Galerija[EN] | Pregled stranica  | O ...[EN]

www.medjugorje.ws » Text version » Medjugorje News & Articles » Povijesno teološki kontekst Međugorskih ukazanja » Povijesnospasenjske usporednice - Povijesno teološki kontekst Međugorskih ukazanja

Povijesno teološki kontekst Međugorskih ukazanja

Other languages: English, Deutsch, Français, Hrvatski, Polski

Povijesnospasenjske usporednice

U gotovo svakoj prilici i premišljanju povijest i Sveto pismo mogu nam biti učitelji i vođe. Pružaju nam dovoljno ilustrativnog gradiva za naša razmišljanja u konkretnim situacijama, napose u kontekstu Međugorja i povijesnog obrata, odnosno sloma komunizma u ova dva zadnja desetljeća ovog stoljeća odn. tisućljeća. Komunizam se urušio sam u sebe, nije trebalo na njega ići oružjem ni silom. Zašto se to tako zbilo? Postoje mnogi razlozi. Ponajprije ideolozi i vođe nisu više vjerovali u svoje ideje stvaranja bolje budućnosti i sretnijeg sutra na principima gospodarstva ili većeg brutonacionalnog produkta. Zatim ne bijaše više moguće držati svijet pod terorom snagom represije i neslobode misli, izražavanja i odluke. Na ovom bih mjestu usporedio pad komunizma s padom Jerihona u Jozuinoj knjizi. Prisjetimo se ulaska Izraelaca u Obećanu zemlju i urušavanja jerihonskih zidina. Biblija to tumači izravnim Božjim zahvatom u povijest Izabranog naroda. Zidine nije srušila ljudska snaga, već molitva i pjesma, molitveni mimohodi oko zidina, odnosno zidine je srušio sam Bog koji oblikuje povijest i daje joj usmjerenje. To je znak da Bog sam predaje zemlju svome narodu koji je došao iz tuđine, iz pustinje, nakon desetljetnih lutanja pustinjskim goletima. Zidine nije srušila vojna sila ili moć, već bogoštovno pjevanje, danonoćne procesije oko zidina sa Zavjetnim kovčegom. Trijumfalni pohod i slavodobiće sažeto je u tome jednom trenutku, a to bi za svu budućnost trebalo biti znakom cijelom narodu da se ne uzda u sebe, već u Gospodina koji ruši utvrde. Jasno, doskora je to zasjenjeno moralnim otpadom unutar samog naroda, grijehom i zakazanjima, pojedinačnim i kolektivnim. Život u novom okružju i nadalje je ugrožen kojekakvim napadačima i nasilnicima. Međutim, nutarnje rasulo u narodu davalo je mogućnost napadačima da većom lakoćom osvoje i upokore narod. Prisjetimo se što se dogodilo s Jerihonom i prokletstvom što ga je nad njim izrekao Jozua: "Tada Jošua izreče ovu kletvu: 'Proklet bio pred licem Gospodnjim čovjek koji pokuša ponovno graditi Jerihon: gradio mu temelje na svome prvijencu, podizao mu vrata na svome mezimcu" (Jš 6,26). U 1. Knjizi kraljeva (16,34) veli se: "Za njegova vremena Hiel iz Betela sagradio je Jerihon; uz žrtvu svoga prvorođenca Abirama podigao je temelje, a uz žrtvu svog mezimca Seguba postavio je gradska vrata, po riječi koju je Jahve rekao po svome sluzi Jošui, sinu Nunovu".

To tkivo, satkano od ispunjenja i odgovornosti (pod prijetnjom jasne kazne), ispleteno od naloga i milosnog dara, i nehotice nam se nameće kad promatramo političke procese, previranja i pad komunizma u svojoj najnovijoj povijesti. Možda će se nečijim ušima ili očima činiti neprimjerenim navoditi ovdje jerihonske zidine, trublje i molitvene mimohode oko zidina. Odavna naši suvremenici u to više ne vjeruju jer, oni su prosvijetljeni ili se takvima smatraju, ali smo svjedoci sličnog procesa koji se među nama odvijao. Međutim, ono što se dogodilo izborom poljskog kardinala K. Wojtyle za Papu, te nakon Međugorja, naime, slom komunizma 1989., još uvijek nije dovoljno osvijetljeno niti ima svog povijesnoteološkog tumačitelja. Možda je to s razloga što nas tek šest godina dijeli od urušavanja komunizma, ali to je nedvojbeno najodlučniji i prekretnički obrat u povijesti svijeta i civilizacije. Papa je, zacijelo, inicijator toga procesa sloma komunizma, on je prvi probio tzv. željeznu zavjesu ponajprije u svome poljskom narodu, a potom je postavljao jasne znakove za humaniji i slobodniji život. God. 1989. je povijesni datum pred kojim čovjek može samo na koljena pasti, diviti se i slobodno reći: Bog ne govori samo rječima, on je na djelu. Treba, prema Isusovoj, jasno čitati 'znakove vremena'.

Ovdje bismo naveli primjer današnjeg Pape, jedine suvremene priznate moralne snage u cijelom čovječanstvu. On je pastir svega čovječanstva, nudi svoje vodstvo jer je svjestan vlastitog poslanja koje ima od Isusa Krista te snage koja iza njega stoji. On je izrazito marijanski Papa jer je nakon svoga izbora rekao ovako: "Bilo me strah prihvatiti ovaj izbor, ali sam ga prihvatio u duhu posluha prema našem Gospodinu Isusu Kristu te s punim pouzdanjem u našu Presvetu Gospodaricu... I tako danas stojim pred svima vama, ispovijedajući našu zajedničku vjeru, našu nadu i naše pouzdanje u Kristovu Majku i Majku Crkve". Kad se bude jednom pisala povijest Europe i suvremenog svijeta, povijest svjetskog komunizma i njegova pada, sloma i urušavanja u samog sebe, zacijelo će i današnji Papa imati svoje jedinstveno, časno i historijsko mjesto. Kome nisu ostale dojmljivo u sjećanju sve one slike na kojima se jasno vidi Papina samouvjerenost, samosvijest, odlučnost i nadmoć spram suvremenih, napose komunističkih, vođa i 'veličina'. Ako ijedna slika snažnije označuje pad komunizma te marksističkog idola, sveukupne klimavosti toga sustava, onda je to jedna slika koja je obišla svijet, a vezana uz današnjeg Papu za njegova pohoda domovini Poljskoj nakon što je izabran za Petrova nasljednika. U Poljskoj je već na vlasti vojna diktatura, na pozornici se pred milijunskim mnoštvom pojavljuju Papa Wojtyla i vođa hunte gen. Jaruzelski. Jedan iza sebe ima svu vojnu moć i silu, snagu oružja, teror, nasilje, sustav odmazde, bezbožni komunizam. Ali nema iza sebe jedno, nema narod. Drugi na pozornici, Papa, krhak u osobi, ima iza sebe Isusa Krista, vječnost, Božju riječ i obećanje. Sila i oružje spram Božje riječi i vječnosti. General i moćnik čija vlast počiva na glinenim nogama spram Pape koji govori snažnom riječi, uvjerljivošću koju sami Duh Sveti daje. On govori bez podrhtavanja, a kad General uzima papir u ruke, one mu dršću, riječi mu se gube ili nestaju u grlu, strah ga je. Na Papine riječi ruke mu se tresu, oblijeva ga hladan znoj. Nekoć se diktator Staljin pitao, zapravo rugao, koliko taj Papa u Rimu ima divizija, dok se Jaruzelski nije usudio pitati ni prosloviti koliko ovaj Papa ima divizija, jer je svjestan moći koju ovaj čovjek ima u narodu, zna da ga podržava cijeli svijet, cijela Poljska. Zna on što sa sobom nosi vojna diktatura, a sam se imao čega bojati, jer je doskora svjetska povijest krenula posve drugim smjerom od komunističkoga. U jednom Papi nazočna je iskonska snaga kršćanske vjere, vjere koja živi i koja se naviješta jednostavno i shvatljivo, bez suvišne apologetike. Vjera jednostavnog svjedočenja za čime suvremeni svijet čezne.

Izborom sadašnjeg Pape potom međugorskim ukazanjima i zbivanjima, a u konačnici padom komunizma načinjen je zacijelo najdublji usjek u cjelokupnoj europskoj povijesti. Ne samo što se tiče hrvatskog naroda i svih naroda koji su robovali komunističkoj strahovlasti, već i prestankom hladnog rata, te sukoba Istok-Zapad. Još većma nas mora iznenaditi činjenica da je taj proces i zbilja revolucionarni događaj izveden bez izrazitog protagonista, bez izrazite povijesne ličnosti, bez jasnog programa, bez strategije, i što je još upadnije, kako se nije zbilo još u povijesti čovječanstva, bez krvoprolića. Jasno, ako se apstrahira od ovoga genocidnog rata koji se vodi na prostorima bivše Jugoslavije. Historičar stoji osupnut i pogođen pred tim činjenicama i nije sposoban navesti dostatne razloge ili uzroke. Ili se s jedne strane mora odreći uzročne veze, ili će s druge strane priznati i sprijateljiti se s mišlju kako smo upravo mi u ovome povijesnom trenutku suočeni s izravnim zahvatom samog Boga u povijest. Bolno je zamijetiti kako nismo kroz proteklo vrijeme stvorili u sebi senzibilitet, a pogotovo nismo Gospodinu za to zahvalni. Nije nam to još uvijek ni izdaleka nazočno u svijesti te nismo shvatili dubine i istinsko značenje ovih događaja. Ako je Bog na djelu, onda nemamo veće obveze nego i ljudski i kršćanski odnositi se prema tome događaju pravedno i pravično, dostojanstveno i sa zahvalnošću. Ako postoji povijesno čudo, onda je to što se odigralo istinsko i velebno čudo našeg doba.

Jer, u svome poimanju čuda i čudesa mi smo navikli promatrati ih samo ondje gdje pojedinac na svome tijelu, bez liječnika ili lijeka, iskusi ozdravljenje. Međutim, čudesa nisu ograničena samo na pojedinačne sudbine. Čudesa postoje u povijesti. Ovdje bismo morali nešto naučiti od Židova i iz židovstva. Naime, Židovi su cijelu svoju povijest promatrali kao aktualni dijalog sa svojim Bogom, kao čudo u nastanku, nastavku i bivanju. Stoga rušenje Berlinskog zida i svih drugih zidova u svijetu nalik su jednome čudu. Ideološki zidovi koji su dijelili ne samo Europu nego i cijeli svijet ne postoje više u negdašnjem obliku. Ti zidovi nisu srušeni oružanom silom ili nasiljem, već ustrajnom molitvom i revolucijom svijeća, provalom Duha i duhovne protege u svijetu, u tolikim mimohodima za slobodu koji bijahu snažniji od bodljikave žice i betonskih zidova.Duh je očitovao svoju moć i snagu, trublja Duha i vapaj duha za slobodom očitovala se jačom od zidova i zatvora u kojima je počivala zatočena ljudska sloboda. Makar nam nije dopušteno uvlačiti jeftino Boga u igru, ipak nam preostaje mogućnost, realna i opipljiva, da mislimo i o takvoj opciji u svojim razmišljanjima, jer je vjera u Boga bila intonacija za te pokrete duha i nove jerihonske trublje slobode.

Zatvorene i zakapijane dveri su se otvorile, razdvojni su zidovi srušeni. Došlo je do daška slobode: Sve su to utješni i ohrabrujući procesi koji se javljaju u najnovijoj povijesti koje je dionik i Međugorje, zapravo istinski suvremenik i inicijator. Ne smijemo te procese pustiti iz vida, oni nam ostaju putokaz i temelj nade. Ali ne smijemo također apstrahirati, odnosno pustiti iz vida ni ono što je uslijedilo u povijesti Izraela nakon što su srušeni jerihonski zidovi. Doskora se radost i ushit, sreća i zanos zbog osvojena grada pretvorila u otužnu svakodnevicu i nestaje svega onoga zanosa u svakodnevnim brigama i mukama. Za održanje naroda nije dovoljno boraviti u istoj državi ili istoj zemlji. Zaborav Boga i socijalna nepravda, posvemašnji egoizam ili egoističko poimanje slobode tjerali su cijeli narod u nutarnje rasulo, rasap moralni i duhovni, na čijem kraju ponovno nalazimo robovanje tuđinima i neprijateljima naroda. Nutarnje, moralno kao i etničko rasulo vodi u ponovni gubitak slobode o čemu bjelodano govori na svakoj stranici knjiga Sudaca. Sloboda, tako i ova u postkomunističkom vremenu, uvijek je prezahtjevna. Čovjek je ne dobiva na tanjuru, i nestaje je upravo u trenutku kad želi biti bezgranična. Drugim riječima: Rasulo marksizma i komunizma ne rađa automatski slobodna pojedinca ili državu ni zdravo društvo ili zdravu osobu. Prisjetimo se slike iz Isusovih usta: Namjesto jednoga istjeranog đavla nečisti će duh pronaći sedam gorih od sebe i povratiti se u kuću pometenu, očišćenu, ali praznu (usp. Mt 12,43-45). Ta se Isusova slika kroz cijelu povijest trajno obnavlja i obistinjuje. Tko se oslobodio jarma marksizma, nije automatski pronašao novi životni stil niti je postavio svoj život na nove temelje. Gubitak ideologije koja je davala ton cjelokupnom životu i donekle ga nosila lako se može preokrenuti u egoizam i nihilizam, te bi to bilo ravno povratku sedam zlih i gorih zloduha. A tko može zanijekati da relativizam koji posvuda vlada te indiferentizam kome smo izloženi nisu put u nihilizam, nijekanje svega pozitivnoga i čovječnoga?

Stoga se pred nas postavlja odlučno pitanje: S kojim smo duhovnim sadržajima sposobni ispuniti duhovni vakuum koji je nastao u dušama i na duhovnoj sceni nakon sloma marksizma, odnosno pogubnog i stravičnog marksističkog eksperimenta? Na kojim smo duhovnim temeljima sposobni graditi i kadri raditi na novoj budućnosti kako bi se mogli povezati u jedno i Istok i Zapad, ali i Sjever i Jug ovog Planeta? Dok nastojimo oko dijagnostike svoje suvremene situacije i dok dajemo neka predviđanja za sutrašnji razvoj, zadaće i mogućnosti, to se mora odvijati na svjetskim mjerilima, jer je sudbina danas jednog dijela čovječanstva ovisna o cjelokupnosti zbivanja među narodima, i odluke na najvišoj razini odražavaju se na najnižoj, odnosno obrnuto. Govoreći o osobnome moramo misliti na globalno, i obrnuto, govoreći globalno moramo misliti na osobno, pojedinačno.

 


 

PC version: Ova web stranica | Medjugorje | Ukazanja  | Poruke  | Članake  | Galerija[EN]  | Medjugorje Videos[EN]