Guy Murphy: Dolaskom u Međugorje primamo tolike milosti

Guy Murphy, 49-godišnji kemijski inženjer iz Chicaga, SAD, koji se proteklih petnaest godina posvetio vođenju hodočasnika u Međugorje i druga svetišta, početkom studenoga ove godine ponovno je boravio u našem mjestu. Guy kaže: Od svih svetišta, najviše čuda i obraćenja događa se ovdje, što je uistinu za sve blagoslov. Međugorje je za sve nas, iz cijelog svijeta, dom. No, nisam oduvijek tako osjećao za Međugorje, a danas sam vrlo sretan što mogu biti ovdje, zahvalan Gospi na njenim riječima ohrabrenja kojima nas poziva.

Susret s Međugorjem

Moje obraćenje se dogodilo 1989. Netko mi je pričao o Međugorju, a čuo sam i o znakovima te različitim stvarima vezanim za vjeru. Sebi sam kazao da se moram u to uvjeriti. Kad sam odlučio poći u Međugorje, shvatio sam da moram dosta pročitati o svojoj rimokatoličkoj vjeri. Kad sam počeo čitati, iznenadio sam se da, unatoč činjenici što sam osam godina išao u katoličku osnovnu školu, četiri godine u katoličku srednju školi i čak dvije godine pohađao katolički fakultet prije nego sam pošao za kemijskog inženjera, nisam bio sposoban reći niti jednu jedinu suvislu riječ o svojoj vjeri. Shvatio sam da moram pozorno slušati ono što svećenik govori u crkvi, ali još uvijek nisam bio u stanju ništa razumjeti. To me je dovelo do spoznaje da napokon moram čitati Bibliju, i prva priča u Bibliji na mene je ostavila vrlo snažan dojam: Biblija nam daje smjernice kako otkriti, odnosno prepoznati stablo života. To mi je dalo poticaj ići dalje. Kraj Knjige Otkrivenja govori o velikoj borbi koja se događa,  predstavljaju se ljudi koji jedu voće sa stabla života i nastaje mir. Još jedan putokaz. Završio sam čitanje Biblije no opet ništa nisam mogao reći o svojoj katoličkoj vjeri. Neki su nam učitelji rekli da je lijevi dio mozga za znanstvenike i matematičare, a desni za liberalnu umjetnost, pa sam pomislio da je vjera vjerojatno na desnoj strani mozga i to neću moći nikada dokučiti. Tada sam rekao da Međugorju pristupam na pogrješan način - ne mogu mu se približiti ni s vjerskog a ni sa znanstvenog stajališta. Odustao sam od tih svojih dvojbi i odlučio s jednom skupinom hodočasnika doći u Međugorje.

Oslijepio sam

U zrakoplovu su mi neki ljudi govorili o čudu sunca u Međugorju i objašnjavali mi da sunce na neki način pleše, vrti se. S obzirom da je bila riječ o dobrim ljudima, vjerovao sam im. Ipak sam pomislio, ovi ljudi iz zemalja Trećeg svijeta nemaju razvijenu tehnologiju lasera i tome slično pa zasigurno govore istinu. Kada sam došao u Međugorje istraživao sam kojim putem struja ovamo dolazi i mislio koja bi to mjesta mogla biti na kojima se koristi laser. Dok su moji suputnici tražili čudo sunca, ja sam tražio gdje bi mogli biti postavljeni laseri. Mislio sam: ''Sad sam vas uhvatio, mislili ste mene preveslati''. Ali prvi i drugi dan čudo se nije dogodilo. Pomislio sam, koja šteta, neću vidjeti čudo. I onda sam se uspeo na Križevac i tu po prvi put izmolio molitvu, bila je upućena Nebeskoj Majci. Imao sam svoj stav, mislio sam, molit ću se Bogu, ta što će mi Gospa. I mislio sam da je krunica molitva za starice. Rekao sam: A što je s nama inženjerima, i mi trebamo molitvu. I onda sam čuo kako vidioci opisuju Gospu kao predivnu osamnaestogodišnjakinju duge kose, plavih očiju, predivna glasa. Sramota me danas i reći kako sam bio arogantan prema njoj. Moja prva molitva upućena Gospi bila je: ''Hej, Gospe, ovo sam ja, Guy iz Chichaga! Iskušaj me na najbolji mogući način, a onda ću ja iskušati tebe. Ako ti pobijediš, učinit ću sve što kažeš, a ako ja pobijedim, branit ću Međugorje. Mislio sam da su poruke istinite, ali sam još bio zbunjen pitanjima vjere. Podigao sam  krunicu i pomislio što je bitno u tom smiješnom oružju. Ali, to je prva zanimljiva stvar koja se dogodila, nešto mi nije dopuštalo da to izgovorim. Osjetio sam kako je izazov prihvaćen.

Sljedećeg dana, 8. prosinca, dolazeći u crkvu na englesku Misu, vidjeli smo čudo sunca. Pogledao sam i rekao da za to mora postojati neko logično objašnjenje; čeprkao sam po zemlji tražeći žice koje uzrokuju ples sunca misleći da je to ipak samo laserska igra. Približio sam se svojoj skupini i stavio naočale. Bilo je 13 sati, i nisam mogao gledati. To mi je bilo zagonetno jer sam iz zakona fizike znao da ne postoji ništa što bi moglo zaustaviti sunčeve zrake da ti spale oči ukoliko gledaš izravno u sunce. Potom sam pomislio ja sam jedini koji gleda u sunce, ostali sigurno žmire. Otišao sam ispred njih i pogledao ih u oči. Njihove su oči bile širom otvorene. Pomislio sam da postoji nešto što blokira sunčeve zrake da dopru do njihovih očiju. Pogledao sam prema suncu i opet me je zaslijepilo. I svaki put kad bih ponovno pokušao pogledati u sunce, ono bi me zaslijepilo. Bio sam zbunjen. Poslije Mise odlazim na Križevac. Neprestano sam ponavljao svoje ime i adresu stanovanja jer sam bio toliko zbunjen. Zaključio sam da će moji suputnici oslijepiti jer dugo gledaju u sunce. Mislio sam da bih i ja trebao biti slijep s obzirom koliko sam gledao u sunce. Upao sam u jednu udubinu na putu. Hvtala me nesvjestica i, logično,  pomislio sam da sam oslijepio. Moji roditelji i prijatelji su me odvraćali od puta u Međugorje i sad razmišljam, kad se vratim doma pa me pitaju kako je bilo, a ja im trebam kazati da sam slijep. Bio sam ljut jer sam, mislio sam,  trebao znati da se u sunce ne smije gledati.

Odlazim prema Brdu ukazanja, a vid mi se još ne vraća. Počeo sam strahovati i molio sam Boga da mi vrati vid, a ja ću učiniti sve što od mene bude tražio. Razmišljao sam što se dogodilo pred crkvom, i u mom srcu počelo se događati nešto čudno: U dubini srca osjetio sam da Gospa pita želim li pomoć. Rekao sam da, svakako. U tom trenutku osjetio sam nešto kao poljubac na svom čelu. Kad gledate u sunce, ne samo da će vam oči zaslijepiti, nego ćete osjetiti i bol iznad nosa. I ta je bol bila toliko jaka, osjećao sam bol kao da me netko udario bejzbol palicom u čelo. Ali kad sam osjetio taj poljubac, osjetio sam opuštanje. U jednom trenutku vid mi se vratio pa sam, presretan, strčao niz Brdo ukazanja.

Vrativši se kući, Guy je osjećao da svoje iskustvo mora podijeliti s prijateljima inženjerima pa je napisao pismo u kojem je govorio o svemu što je doživio.

U Međugorju sam se ispovjedio nakon deset godina

Shvatio sam da trebam započeti živjeti Gospine poruke. Problem je bio u tome što uopće nisam sumnjao da je Međugorje istina, ali još uvijek sam bio uvjeren kako je krunica molitva za starice. Dok bih molio krunicu, smetalo me je ponavljanje molitava. I onda, kad bih izgovarao riječi: Zdravo Marijo, milosti puna, osjećao sam da je to uvrjeda za moju inteligenciju. Moleći, ponavljalo se ono iskustvo osjećaja potpune poniženosti kad su moje oči bile zaslijepljene od sunca. Shvatio sam konačno: to je nebo činilo. Po povratku iz Međugorja bio sam svjestan, shvatio sam:  kada ideš na Križevac onda se ne raspravljaš s Gospom  i, drugo, ono što je vidjelica Vicka podijelila s nama, iako ne mislimo tako, Isus i Marija su svakome od nas vrlo blizu. Kad sam se vratio iz Međugorja to mi je bilo tako očito, no još nisam prihvaćao krunicu. I nakon tri mjeseca možda sam uspio jedan desetak krunice reći kao istinsku molitvu, a onda bih opet proživio ono iskustvo poniženja i zazvao Gospu nadajući se da je blizu mene. Kao da se svjetlo upalilo, sjetio sam se kako je vidjelica krunicu nazvala oružjem. I dok sam držao križ i krunicu, govorio sam, poniznost je ono što si mi učinila u Međugorju. Kazao sam: Bože, pogodio si me u glavu kao što je David pogodio Golijata. Kad sam pogledao krunicu, vidio sam je kao Davidovu praćku i znao sam da je  onih 5 kamenova što ih je David uzeo u potočiću u stvari 5 desetaka Gospine krunice, što znači da je krunica pravo oružje. Tada sam pomislio da znam tri stvari o svojoj vjeri. Tijekom cijelog procesa svog obraćenja, prije nego sam došao u Međugorje, mislio sam da sam dobra osoba i ako umrem ići ću u raj. No, prava je istina da sam u Međugorju prvi put nakon deset godina otišao na ispovijed, moja je duša dakle deset godina  bila u stanju smrtnog grijeha. Tijekom obraćenja shvatio sam da su mnoge stvari koje sam prije činio bile grješne, bio sam na pogrješnoj strani. Znao sam da je Gospa dobra i da radi sa svojom djecom, na tome sam joj zahvalan. Trebalo mi je nekoliko godina da prihvatim da je krunica pravo oružje.

Ono što me najviše raduje jest ljubav koju doživljavamo i dobivamo od Isusa i Marije

Na drugo hodočašće u Međugorje sa mnom je pošao još jedan inženjer, moj prijatelj. Obojica smo doživjeli to čudo sunca. Činilo se kao pomrčina sunca, ali izgledalo je kao bijela hostija. I zašto to cijenim beskrajno? Dok učim o vjeri, slušam poruke koje Gospa daje preko vidjelaca. Gospa kaže: Vrijeme sv. Mise je najsvetiji trenutak, u tom trenutku živi Isus dolazi među nas i mi ga primamo u svoja srca. Iako sam prošao katoličko školovanje, to nikad prije nisam čuo. Mislio sam, je li to simbol, neki znak? To je za mene bila zagonetka i, na neki način, uvrjeda jer inženjeri moraju nešto učiniti, moraju postaviti ravnotežu između mase i toplote. Shvatio sam da nešto puno jače ulazi u moj život, sami Bog, nisam imao pojma o tome. Mislio sam kako sam mogao biti toliko glup da to prije nisam shvaćao. Počeo sam čitati o sv. Euharistiji i tek sam tada shvatio da je to ono što naučava Katolička crkva, da je u hostiji živi Isus. Zato sad, kad sam u Međugorju i kad vidim hostiju, shvaćam da je Bog u hostiji, puno jači i od samoga sunca.

Moj prijatelj i ja vratili smo se u našu sobu i on je počeo hodati gore-dolje. Rekao je, razočaran, da nismo vidjeli čudo. Rekao je: Kad smo doma, ne gledamo u sunce, a ovo što se desilo, dogodilo se jer su se naše oči navikle na svjetlo. Bilo je 18:40, vrijeme Gospina ukazanja i on je kazao: Sunce je već bilo počelo zalaziti i zato je izgledalo kao hostija te ponovio da to mora vidjeti tijekom dana. Rekao je: Prije ću oslijepiti, nego povjerovati. Sljedeći otišli smo u crkvu, bilo je vrijeme ukazanja. Prijatelj mi je rekao, idemo vidjeti to čudo sunca. Odgovorio sam neka on ide, a ja ću moliti. Kad sam izišao iz crkve našao sam ga pognutoga pored klupe, držeći ruku na očima. Na pitanje kako se osjeća, odgovorio je da vjeruje i da su svi vidjeli to čudo. Sunce ga je zaslijepilo.

Kad smo se vratili kući, imao sam obnovljeni poticaj kako bih vjerovao da preko Gospe idemo Bogu i kako je Gospa prenositelj Božje poruke i naša Majka koja nam dolazi pomoći. Postavljao sam pitanja: Gospe, a što s drvom života? U dubini srca osjećao sam da mi je odgovor uvijek bio, moli. Nije mi se svidio odgovor, ali započeo sam moliti radosno otajstvo. Prvo radosno otajstvo bilo je dobro, ali drugo - Gospa ide u pohod Elizabeti - pokušao sam meditirati da sam s Gospom na tom pohodu i razmišljati o drvu života. Mislio sam što sam propustio, u čemu je posebnost svega toga, koje je to voće o kojem se radi. To je vjerojatno neko posebno voće. Otajstvo krunice se ponovno vratilo, a Elizabeta je kazala: Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Majko Božja, ti si to stablo života. I plod, koji trebamo jesti da bismo vječno živjeli jest Isus Krist. Tada sam razmišljao o tom Božjem otajstvu - to je moje obraćenje. I nakon 21 godinu Gospa još uvijek teško radi sa mnom. Premda pokušavam biti njezin dobar suradnik, osjećam da imam još puno padova. Dolaskom u Međugorje primamo tolike milosti od Boga. Nadam se da će Gospa ostati još dugo s nama jer postoji mnogo ljudi kojima je potrebna pomoć, kao i meni. Ono što me najviše raduje jest ljubav koju doživljavamo i dobivamo od Isusa i Majke Marije. Kroz jedinstvo u molitvi osjećamo ljubav i mir koji dolaze od Isusa. Jednostavna škola ovdje je: molitva, post, ispovijed, čitanje Sv. pisma.