Prigodom boravka bečkoga nadbiskupa kardinala Christopha Schönborna u Međugorju, s njim je razgovarao Max Domej, Gebetsaktion Wien
U Lurdu i Fatimi Crkva je donijela svoj sud, svoj konačni sud, tek nakon što su događaji bili okončani. Do toga će i u ovom slučaju prije ili kasnije doći, ali i tu ostavljamo Majci Božjoj slobodne ruke…. Mislim da Međugorje može mirno nastaviti ići svojim putem s povjerenjem da će Crkva, Majka i Učiteljica, ovdje doista dobro pratiti put kojim se ide.
Preuzvišeni gospodine Kardinale Christoph Schönborn, velika nam je čast susresti Vas ovdje u Međugorju. Možete li nam reći što vas je potaknulo na dolazak?
Ne bih mogao točno opisati kako je do toga došlo. Za Međugorje znam već mnogo godina, ne osobno jer još nikada nisam bio ovdje, ali u našoj biskupiji i mnogo šire od nje doživljavam plodove Međugorja. Uvijek sam govorio jedno te isto, ono što Isus kaže u Evanđelju: stablo se po plodovima prepoznaje. Kada kod nas vidim plodove Međugorja,mogu reći da je stablo sigurno dobro. Navesti ću samo dva mala primjera.
U bečkoj zračnoj luci na sigurnosnoj provjeri jedan je čuvar na mojoj karti vidio da letim u Zagreb. Prepoznao me je i upitao: „Letite u Zagreb?“ „Da, a onda dalje za Split, pa u Međugorje.“ Lice mu zablista te odvrati: „Ja sam već bio u Međugorju!“, i poče s oduševljenjem o tome pričati. Jedan od zaštitara na sigurnosnoj provjeri priča kako se ljudi uspinju na Križevac i kakvo ozračje tamo vlada…
Drugi primjer: Rano ujutro stajao sam na postaji gradskoga vlaka. Ravnatelj postaje me je prepoznao. Počeli smo razgovarati, i on mi je povjerio svoj veliki jad: žena mu je umrla od raka. I odmah nadodaje: „Ali prijatelji su me odveli u Međugorje“ i to ga je osnažilo u vjeri. Zračio je takvu radost…
To su samo dva mala primjera među mnogim, mnogim iskustvima koje imam u svezi s Međugorjem. Ponovit ću ono što sam pred mnogo godina rekao u jednom intervjuu: kada Međugorje ne bi bilo u redu, morali bismo izbaciti polovicu naših bogoslova, budući da su tolika naša svećenička zvanja posredno ili neposredno povezana s Međugorjem.
Kako je došlo do toga da sam se odlučio doći u Međugorje? Uvijek sam oklijevao, budući da sam u svojstvu kardinala vrlo izložena osoba u Crkvi, budući da postoje brojne kontroverze a ja ne želim dati povoda raspravama, a zna se i što o Međugorju mislim. No, ovoga sam ljeta bio u Saluzzu kod zajednice Cenacolo. Sestru Elviru poznajem već nekoliko godina, volim ju i cijenim kao izvanrednog svjedoka uskrsloga Gospodina, a znam i kako je duboko Cenacolo povezan s Međugorjem. U Saluzzu sam doživio vrlo snažnu unutarnju sigurnost: došlo je vrijeme da odem u Međugorje. Rekao bih da je to bio unutarnji poticaj. Izrazio sam želju da moj dolazak ostane povjerljiv, jednostavno sam želio provesti vrijeme u tišini i molitvi. Nisam želio skrivati svoj dolazak, ali sam želio da se o tome naveliko ne priča. Jednostavno sam želio doći na mjesto gdje Gospa dijeli tolike milosti.
Osim toga, prošle je godine Ivan Dragićević bio u Beču, s njim sam razgovarao, a ove godine i Marija Pavlović-Lunetti, oboje u katedrali sv. Stjepana, za što sam dao i svoje dopuštenje. Oba susreta duboko su me se dojmila zbog skromnosti, jasnoće, srdačnosti i jednostavnosti tih dvoje vidjelaca. To me je utvrdilo u odluci da sasvim jednostavno i tiho dođem ovamo.
Vi ste Dominikanac, a Dominikanci su poznati u povijesti širenja krunice. Ovamo dolazi Majka Božja i moli nas da molimo krunicu. Kako vi gledate na krunicu?
Kao Dominikanac zapravo bih svakoga dana trebao moliti krunicu, i malo mi je neugodno što moram priznati da u tom smislu nisam dobar Dominikanac jer ne uspijevam svakoga dana moliti krunicu. Jedno ipak mogu reći: za mene je krunica uvijek bila molitva siromaha. Što se mene osobo tiče, uvijek postoje razdoblja većih tjeskoba ili vremenskih tjesnaca, i tada je krunica poput konopa spasa. Kao što kod planinarenja trebamo konop, tako trebamo i krunicu. Svećenik preko kojega sam upoznao Dominikance bio je veliki učitelj skolastike, pravi tomist staroga kova, novoskolastik koji me je fascinirao kao intelektualac, kao teolog, ali istovremeno i kao gorljivi štovatelj i promicatelj krunice. To me je privuklo Dominikancima. To me je dirnulo još kada sam bio četrnaestogodišnji dječak. S jedne strane inteligencija intelektualca koji se zanima za filozofiju i teologiju, a s druge ta jednostavna
pobožnost. Za mene je to glavna karakteristika Dominikanaca, svetoga Dominika: sveti Toma, njegova Summa, i krunica.
Župnom uredu gdje su vas jučer fratri doista srdačno i radosno primili, rekli ste da želite upoznati taj pastoral Majke Božje. Možete li to malo objasniti?
Uvijek me fasciniralo da Majka Božja ima sasvim osebujnu pastoralnu metodu koja se na neki način ne obazire na pastoralno-teološke priručnike ili predavanja. Od mladosti sam volio Lurd i još ga volim. Evo kako si ja zamišljam događaje: biskup grada Tarbesa sigurno je imao svoje pastoralne planove i svoja razmišljanja, i onda dolazi Majka Božja ne pitajući ni biskupa ni mjesnoga župnika, ukazuje se na potpuno nemogućem mjestu, u jednoj udubini u nekoj stijeni, na nekoj rijeci na koju ljudi zapravo uopće ne idu, i to djevojčici koja je nepismena, koja ne može objasniti što je to Presveto Trojstvo jer to nije uspjela naučiti na vjeronauku. Samo se njoj ukazuje, samo tako… i daje joj sasvim precizne upute što treba učiniti, što treba reći svećenicima: da treba dolaziti u procesijama, da treba sagraditi kapelicu. I onda joj naređuje da zagrabi zemlju - i izvire voda… Pastoralni plan Majke Božje bio je vrlo precizan. Ona je točno znala. To uopće nije bilo predviđeno u pastoralnom planu Crkve, ali je odredilo pastoral cijele Francuske i širom svijeta. I u Vatikanu postoji lurdska špilja pred kojom moli Papa. Širom svijeta postoje lurdske špilje, i iz cijeloga svijeta dolaze ljudi i čine ono što im je Majka Božja tamo predložila. I sve to preko jedne djevojčice, Bernardice, vidjelice, i Crkva je to priznala.
Pomislio sam: želim vidjeti kako to zapravo izgleda u Međugorju danas, kako nas to Marija vodi korak po korak, kako su to ljudi ovdje doživjeli, te početke 1981. godine. Što to Majka Božja ima na umu da se ukaže na tom doista nemogućem brijegu skupini divlje djece i počne im davati praktične životne upute, i to tijekom tolikih godina? To mi izgleda doista fascinantno. Treba razmisliti i o pastoralu, jer mogu sasvim jednostavno ustvrditi da je širom svijeta Majka Božja očito najbolja pastoralna teologinja. U Latinskoj Americi je organizirala cjelokupne misije preko Guadalupe gdje se ukazala Indijancu, jednom Indijancu!, i rekla mu što da kaže biskupu. Nije to rekla biskupu, nego tom Indijancu. U svakoj zemlji postoje takva iskustva, i nad time bi se teolozi zapravo trebali jako dobro zamisliti.
Zbog odbijajućeg držanja mjesnog biskupa, mnogi su vjernici obeshrabreni, a to im služi i kao isprika, pa bivaju isključeni iz toga pastorala. Kao što je cijela Južna Amerika obilježena Guadalupom, mislim da s ovoga mjesta zrači izvanredna snaga. Nekako bi trebalo zaštititi pobožne vjernike od izrugivanja…
Mislim da se u tom smislu ne trebamo brinuti. Majka Božja je i ovdje najbolji diplomat. Već u Kani je sve organizirala na najbolji način, ona zna kako postupati u poteškoćama, i ona to prekrasno radi već stoljećima. Kaže nam: „Činite sve što vam kaže!“ Jasno je da nam savjetuje da slušamo Crkvu. Vrhovna instanca u Crkvi je Sveta Stolica, Sveti Otac i njegova Kongregacija za nauk vjere, koja je zapravo najviša instanca u svim pitanjima vjere i morala. Vrhovna uprava Crkve dala nam je jasne upute, ne od strane samoga Pape, nego od strane Kongregacije za nauk vjere koja je jasno potvrdila ono što su svojevremeno rekli jugoslavenski biskupi, i što nesumnjivo vrijedi kao norma za Međugorje. To sam uvijek ponavljao, ti su tekstovi poznati, postoje tri elementa koji i dan danas vrijede, pa u okviru tih uputa vidim i svoj posjet Međugorju. U tom smislu moj dolazak nije nešto neobično. Sveta Stolica kaže, sukladno izjavi jugoslavenskih biskupa iz 1991.:
Prvo: Non constat de supernaturalitatae. To je izraz koji se rijetko koristi, a znači da nadnaravnost događaja nije utvrđena, ali je to klasična formulacija crkvenog naučiteljstva. Ne kaže se da je
nadnaravnost isključena, nego da nije – ili još nije – konačno potvrđena, i to iz sasvim jednostavnog razloga koji ja potpuno podržavam. Ja sam član Kongregacije za nauk vjere, i podrazumijeva se da to podržavam kada bi došlo do razgovora o tome, naime: dokle god fenomeni traju sigurno ne će doći do konačnog suda Crkve, jer tako nešto još nikada nije bilo učinjeno. U Lurdu i Fatimi Crkva je donijela svoj sud, svoj konačni sud, tek nakon što su događaji bili okončani. Do toga će i u ovom slučaju prije ili kasnije doći, ali i tu ostavljamo Majci Božjoj slobodne ruke.
Drugo: ne smiju se organizirati nikakva službena hodočašća, dakle ja ne mogu upriličiti biskupijsko hodočašće u Međugorje. To je u logičnoj vezi s onim što je rečeno u prvoj točki. Dakle: još nema službenoga priznanja, ali je tom formulacijom sasvim jasno rečeno da nadnaravnost nije isključena. Crkva je jasno rekla: nije isključeno. Nije utvrđeno, ali nije ni isključeno.
Ono treće što crkveni nauk jasno kaže, isto tako sukladno jugoslavenskim biskupima, je da hodočasnike ovdje treba duhovno pratiti. To znači da doista treba postojati pastoral hodočasnika, i oko toga se mnogi trude, među ostalima i Gebetsaktion Wien koja se brine za hodočasnike, koja ih prati, koja ih slijedi i poslije hodočašća, itd. Mislim da na taj način Međugorje može mirno nastaviti ići svojim putem s povjerenjem da će Crkva, Majka i Učiteljica, ovdje doista dobro pratiti put kojim se ide. Savjetovao bih strpljenje. Majka Božja s nama ima toliko strpljenja da već skoro 29 godina ovdje na vrlo neposredan način pokazuje svoju blizinu i brigu za župu Međugorje i za tolike hodočasnike. Mirno možemo imati strpljenja! 29 godina je dugo razdoblje, ali pred Bogom i nije tako dugo!
Doista je nevjerojatno da će vidioci imati jedno godišnje ukazanje tijekom cijeloga života…
Vjerujem da je Gospa - nije uzaludno da ju tako zovemo: Gospodarica - jednostavno suverena. Ona dolazi direktno iz Božjega srca, njezini naumi i njezine želje su sigurno usklađeni s Presvetim Trojstvom. Ako želi da na ovaj način, možda doživotno, izrazi svoju blizinu, za to sigurno ima dobrih razloga. Već sada možemo reći da u ovih 29 godina Međugorje nije oslabilo, da se nije ukočilo. Moglo bi se čak reći, kao što su fratri jučer rekli, čak i kada više ne bi bilo ukazanja, kada više ne bi bilo nadnaravnih fenomena ove vrste, ljudi bi i dalje dolazili i ovdje iskusili blizinu Krista i Majke Božje na snažan način, slično kao u Lurdu gdje su ukazanja prestala prije 150 godina, ali nije prestala blizina Majke Božje. Koliko ljudi u Lurdu doživi blizinu Majke Božje koja donosi takvu utjehu! Nedavno sam opet doživio isto: kada čovjek noću pođe do špilje i moli na onom mjestu gdje je Bernardica imala ukazanja, jednostavno može reći: Ona je tu. I to će zasigurno tako biti i dalje. Prava je utjeha vidjeti što sve s ovoga mjesta zrači preko njezinih blagoslivljajućih ruku i srca.